Što se više penješ fizička sprema ima sve veću važnost.

Ove godine su meni i prijateljima u planu neki od najvećih vrhova svijeta.
Da bi se za takav pothvat pripremili svaku slučajnost moramo svesti na minimum.
Upravo zato je i fizička sprema od krucijalne važnosti.
Plan se zasniva na datumu uspona na vrh koji želimo popeti.

Ove godine se tempira forma za Elbrus , najviši vrh Europe i Kilimanjaro, najviši vrh Afrike.
Da bi za to bili spremni napravit ćemo aklimatizacijeske uspone na Gran Paradiso, Grossglockner, odraditi zacrtani plan, najesen otići u Iran na Damavand najveći vrh Bliskog Istoka da bi krenuli u slijedeći ciklus , ato je Aconcaqua 2020 godine.

U principu trening nikada ne prestaje

3-4 mjeseca prije pripreme se intenziviraju i postanu žešće.
3.4 puta tjedno aerobni trening na 70-80% aerobnog kapacitete 40-90 min, 2-3 puta tjedno trening u teretani, 1x tjedno dugi trening od 5-7 sati hoda sa teretom i 1 x tjedno intervalni trening.

Ja sam osobno ukomponirao i jedan trening slobodnog penjanja na stijeni da bi poboljšao koordinaciju i sigurnost slobodnog penjanja u prirodnoj stijeni ako će biti potrebno.

Planinarenja u jednom trenutku postaje stil života, upoznaješ ljude sličnog mentalnog sklopa, družiš se , uživaš, zaista živiš život i vraćaš se esenciji, a to je priroda i minimalizam.

Sav ovaj trening daje samo bazu za siguran uspon, na to se dodaje adekvatna oprema, mentalna jakost, tehnička spremnost koja se uči kroz edukacije, uspone, osposobljavanja od stručnih vodića, pohađanje planinarskih škola i tečajeva.

Svaki uspon i izlet je iskustvo i učenje, to je put, nema prečica.

Moderni visokogorci su zaista atlete koji usponima pristupaju sa planiranjem i analitikom.

Svaka slučajnost je svedena na najmanju moguću mjeru.
Svojoj ekipi uvijek tvrdim da svatko od nas može pogriješiti u tehničkim stvarima, da smo tu jedan za drugoga da se bodrimo i pomognemo jedan drugome.

Ali fizička priprema je obaveza svakog pojedinca , posebno ako krećemo na uspon kao grupa.
Jedna slaba karika može ugroziti kompletan tim, pogotovo ako je uspon vremenski limitiran zbog vremenskih prilika i kašnjenje može uzrokovati topljenje snijega, mogućnost lavina itd.

Stoga apeliram na sve planinare koji imaju ambicije krenuti u avanture da provjere svoju spremnost, da svakodnevno treniraju, educiraju se, ulažu u sebe, angažiraju ljude od kojih će učiti.

Uspon nije trening, on mora biti užitak , trenira se na obližnjim brdima a na dalekim usponima se zaista uživa u svakoj sekundi i ubiru plodovi mukotrpnog rada prije.

Svjestan sam da mnogi koji gledaju slike sa planina misle kako je to krasno i lijepo, ali tamo se treba uspeti a to je samo pola puta, na kraju i sigurno vratiti kući , svojim nabližima.

Nemojte jurcati, voditi se egom, planinarenje je kao i život ,umijeće malih koraka, korak po korak i kockice se slažu , čak i svakodnevno hodanje od 5-6 km stvara dodatni radni kapacitet.
Planinar se postaje sa godinama i stažem u planini, i nije bitno što ćeš ispenjati u mladosti, bitno je dali ćeš o tome moći pričati unucima, skupa sa njima hodati , učiti ih i uživati u životu.

Goran