Priča o funkcionalnom treningu se spreda već godinama.
Što je funkcionalno, što nije, koje vježbe , koje opterećenje itd.
Ista stvar je i sa čučnjem, koja dubina, koji stav, dali koljeno ide preko prstiju?

Još uvijek veliki autoriteti fitnes industrije testiraju funkcionalnost pojedinca sa čučnjem u aestetičkom smislu i njihovom viđenju kako bi trebao izgledati.

Stopala paralelna, između širine kukova i ramena i dubina da je femur ispod paraleleu odnosu na koljeno uz neutralnu poziciju kralježnice.

Osobe koje takav čučanj ne mogu izvesti ispadaju disfunkcionalni i podvrgavaju se različitim korektivnim vježbama, varijantama mobilnosti, otvaraju prisilno kukove da bi ušli u poziciju koja im nije prirodna i za koju nisu stvoreni.

Jedna od većih gluposti za koju se pozivaju je da kao bebe možemo čučnuti za guzicom do poda pa je normalno i da kao odrasle osobe zadržimo istu poziciju.

Svaka osoba je različita , sa asimetričnim kukovima, različitom dubinom acetabuluma, različitom pozicijom acetabuluma i pozicijom glave femura u odnosu na zdjelicu.

Dužina femura u odnosu na torzo skupa sa visinom i centrom težišta određuju dubinu čučnja i poziciju kralježnice, odnosno njenu vertikalnost.

Kada se malo prouči anatomija i morfologija homo sapiensa statistika govori da 30% odrasle populacije ima glavu femura smještenu u acetabulumu pod kutem od 125-130 stupnjeva.

Pozicija ispod 120 stupnjeva govori o anomaliji i naziva se coxa vara, pozicija preko 135 supnjeva se naziva coxa valga.

Što je veći stupanj , mogućnost abdukcije je veća.
Kao bebe smo rođeni sa pozicijom od 150 stupnjeva , tijekom odrastanja se ta pozicija mijenja i ustabili tijekom puberteta.

Nikakav stretching niti vježbe mobilnosti tu strukturu ne mogu promijeniti, mogu samo uzrokovati kompresiju i oštećenje kostiju koje uzrokuje impingment i tešku degeneraciju kuka.

Kao pojedinci trebamo slušati svoje tijelo, ono stalno daje signale.
Puno puta te signale ignoriramo vodeći se floskulom “ no pain, no gain”.

Međutim koliko god naša mašta i volja bila neograničene , na kraju fizika uvijek pobijedi.
Svjestan san da kao ljudi želimo pomicati granice, dolaziti do ruba i ponekad ga prekoračiti.

Stres kao trening je neophodan tijelu, premalo stresa dolazi do atrofije, previše stresa dolazi do ozljede.

Poanta je da svaki pojedinac u odnosu na svoje potrebe trenira drugačije i da u tom procesu sačuva i unaprijedi svoje zdravlje istodobno povečavajući radni kapacitet i jakost.

Na treneru kao menageru procesa koji distribuira i određuje stres je da evaluira pojedinca, procijeni mogućnosti, zada vježbu , volumen, intenzitet te u datom trenutku poveća ili smanji stres da bi se tijelo adaptiralo ili odmorilo.

Igrajući se sa stresom i pomicanjem granica igramo se sa namjerom i usmjerenom pažnjom ,” intention and attention”.
Namjerom da svoje tijelo osnažimo, očuvamo zdravim i dugovječnim a istodobno da slušamo signale i senzacije toga tijela na podražaj odnosno određenu vježbu.

Kako određena vježba izgleda drugome nije bitno , bitno je što mi osjećamo i kakve signale nam tijelo daje

Na osnovu kinestetičkog osjećaja tijelo se adaptira, napreduje i iscjeljuje.

Na vlastitom iskustvu znam da mi duboki čučnjevi nikada nisu odgovarali iako su izgledali dobro i mogao sam puno dignuti, ali tijelo je stalno signaliziralo nelagodu.
Dugoročno se i pokazalo da kukovi nisu bili stvoreni za takvu vježbu.
Bili su stvoreni za sprint i polu čučanj.

Ovo je samo jedna od dogmi koje sam pokušao objasniti, puno detaljnije će biti objašnjeno na seminaru ovaj vikend.

U međuvremenu se povodite sa jednom istinom “Differences are not deficits !”