Climb mountains so you can see the world.

Treći dan smo krenuli na lagani uspon oko 2 sata do 4700 mnv da se malo aklimatiziramo.
Uspon nije bio težak, ali prethodna noć je bila nevjerojatna.

Prvi puta sam spavao u improviziranom ljetnom šatoru na -5 po noći.
Zaista sam shvatio kada proizvodjači pišu -20 na vrečama za spavanje da to samo znači da ćeš preživjet , ne da će ti biti toplo.
Drugim riječima nemoj se oslanjati na opremu od agencije,ako se ozbiljno baviš planinarenjem uzmi najbolju opremu koja postoji.
Prisjećam se priča gosp.Božića prošle godine na Himalajama.
Par mjeseci u ledu i snijegu u šatorima i vrečama prije 30-40 godina.
Ti se ljudi zaista sa pravom nazivaju Alpski ratnici.
Sa opremom koju imamo sada, iskreno ovo je pustolovni turizam.
Ali i za njega mora imati fizičke i mentalne snage prije svega da se izađe iz zone komfora.

Vodiči su zaista prekrasni ljudi , Hamid, nazivaju ga “ Otac Damavanda” stariji gospodin, zaista poznaje svaki kamen ove planine.
Zadnjih 12 godina živi na tom trećem kampu .
Kada sam ga bio pitao koliko puta je bio na summitu, kaže da je brojao do 700, pa da se više ne sjeća.
Mladić Reza je fascinanatan, govori tečno engleski, čita njemačke filozofe, apsolutni fenomen od čovjeka.
Imaju lokalnu zafrkanciju u proljeće, popnu se na vrh i spuštaju dole sa skijama.
To je doba kada nema turista, snijeg je čvrst i planina je onda samo njihova.

Još jedna luda noć bez spavanja, samo spašavanje žive glave da se ne smrznemo.
Cijelu noć puše orkanski vjetar kao da će nas odnijet nazad put Teherana.
Taman pred svitanje vjetar slabi, čekamo malo sunca da nas ugrije pa da krenemo.
Skupljamo stvari, zadnji brifing i krećemo.

Uzimam bas kompletnu opremu, tehnički underwear, planinarske hlače, navlačne, pernata jakna, gorotex....
Jedno 3 litre vode, i zaista nesto malo hrane.
Sa vremenom sam shvatio da na visinama ne mogu jesti, bitni su mi gelovi koji djeluju momentalno kada padam u krizu tijekom uspona.
Kada se javljaju demoni i pitanja, zašto , koliko još.
Onda si zaista sam sa sobom i svojim mislima, ako one nisu čiste, nalaziš se u problemu.
Nema krivca, nema prebacivanja odgovornosti na drugog.
Ti i planina ste sami.
Ako se stopite u jedno, onda taj hod postaje meditacija.
Ako se boriš, planina će odlučiti dali ćete primit ili ne.

Imamo sreće sa vremenom, hladno je ali sunčano.
Kako se uspinjemo vjetar slabi, skidam sa sebe dio po dio.
Pauze radimo cca svakih sat vremena.
Grupa se drži do granice oko 5000m, onda počinju ozbiljni problemi.
Dvoje odustaju i vračaju se u bazni logor, glavobolja i iscrpljenost je prevelika, jedan od vodiča ih vraća nazad.

Ostatak nastavlja, nekako smo se razdvojili .
Ante, Dugi ,Roko su naprijed sa Hamidom.
Ja sam ih pustio par minuta.
Sa vremenom shvaćam da na takvim pohodima želim tijekom hoda što više biti sam.
Sam sa svojim mislima, disanjem, bez pričanja.
Osobno mi ne pašu te pauze po 10-15 min , radije drzim laksi tempo i radim pauze svakih 5 minuta od par dubokih udaha i izdaha.
Maksimalna pauza mi je 5 minuta za rehidraciju i gel.

Te stvari su jako individualne i planinar treba otkriti što mu paše.

Krajolik je zanimljiv, sipar, kamen, stijena se mijenjaju.
U jednom trenu smo zaista u stijeni, verem se na sve četiri da bi prošli jedan greben.
Negdje na 5400 mnv izlazim pod vrh.
Još 300 uspona.
Sipar , vidiš ga ali čini se tako daleko.
Noge propadaju do koljena, osječaj kao u snijegu.
Gust oblaci sumpora nas obavijaju i guše.
Vidim prvi dio ekipe na summitu.
Ostaju par minuta i odmah povratak.
Prehladno je za ostati gore.
Stisak ruke na silasku i zagrljaj.
Popeo sam se sam.
Hamid je ostao i čeka ostatak ekipe.

Zahladilo je, sunce je iza oblaka i opet je počeo jak vjetar.
Sumporna prašina ulazi kroz sve, oči suze.
Čekam stisnut iza stijene.
Vidim Vedrana i Zimzu kako gmižu korak po korak.
Hrabrim ih, dolaze na summit.
Zagrljaj i suze.
Hrvoje je nekih sto metara ispod, vičemo mu, bodrimo ga.
Zadnjim atomima snage dolazi gore.
Svi smo uspjeli.
To je to.
Putovanje po planinama zaista oslobađa i daje nove dimenzije života, rast na svim razinama.

Oslobadanje od vremena, oslobadanje za psihološkom potrebom za prošlošću koja daje identitet i budućnošću koja daje ispunjenje.
Korak po korak , samo bivanje u sadašnjem trenutku i uživanje putovanja.

Razlog zašto se upuštavam za nekoga opasne situacije tijekom uspona na velike visine, jest u tome što me prisiljavaju biti u sadašnjem trenutku oslobođenom od vremena, problema, prošlosti, razmišljanja i tereta osobnosti.
Udaljim li se na trenutak iz sadašnjeg trenutka to može izazvati pogibeljnu situaciju za mene ili moga suputnika.

Boravak u planinama su trening bivanja i uživanja u sadašnjosti i življenju života.

Do slijedećeg putovanja.