Ove sam riječi napisao prije godinu dana.
Godina koja je proletjela kao tren, kao iskra.
Život je zaista samo trenutak, skup trenutaka koji se spaja u jedan krug.
Krugovi se zatvaraju i opet stvaraju, jedan preko drugoga, na kraju čineći osmice..
Vječnost..

Trenutno na Zanzibaru, rekuperiram se nakon ekspedicije na Kilimanjaro.

Tijelu je potreban totalni reset, reset uma i tijela.
Svaki dan si postavljam pitanja o sebi, svrsi, ulozi koja mi je namjenjena..

Kao i svaki entitet, imam bolje i loše dane.
Ono što je zaista bitno je pozitivan stav i pozitivne misli.

Prije godinu dana nisam mogao stat na stopalo, bilo je skroz palo,nikakav osjet, samo propadanje stopala, nikakav oslonac, presječen korijen na kralješnici.
Grčevi koji otkidaju meso sa kosti.

Dijagnoza i preporuka, ponovna operacija i umetanje novog diska..

Depresija
Bol
Nemoć

Dan po dan, pokušao sam uvjeriti sebe da mogu, vizualizirao palac, mali prst, pričao sa njim
Pokreni se, pokreni..

Planinarim, penjam, prilagodio sam se..
Osjet se polagano vraća, hodam uz pomoć štapova..
Borim se svaki dan...

Pozitivan i zahvalan što uopće postojim

Bol je i dalje tu, ali sam je svjestan i zahvalan, ona je dio mene..

Možda sam i ovisan o njoj, možda mi treba da mi kaže da sam i dalje tu.
Ne znam.

Zasigurno znam kada će jednog dana bol nestati da to neće biti od terapija, treninga, tretmana..

Jedini lijek za bol je ljubav, ljubav prema sebi, drugima.
Ljubav koju daješ i primaš.

Ljubav prema životu, pokretu, tijelu.

Ja još uvijek učim voljeti sebe, svoje tijelo.
Da ga volim, da ga slušam , da budem nježan prema njemu.

Ovo vrijeme posvećujem svojemu tijelu.
Šećem po plaži, čekam zoru i zalazak sunca..

Radim zaista bas sve što mi paše.

Malo treniram, jedan dan jedem baš sve, drugi dan postim, obilazim otok pa drugi dan samo blejim u prazno.

I sve sam to ja

Entitet, trener, planinar, team leader, otac, marlboro man, učitelj, učenik, crazy mother fucker
Psycho..

Sve u jednome..

Osmijeh i ljubav.

Be human...