Ekspedicija na Kilimanjaro 2018

Team Leader

Ranom ujutro smo iz Zagreba krenuli za Istanbul.
Prva grupa , Davor, Ivan ija.
Dio je krenuo jučer, a još dvije grupe kreću tijekom dana.
Letovi su dosta razdvojeni tako da nam je konekcija za Tanzaniju tek za 8 sati.
Vrijeme provodimo u meni znanom restoranu na aerodromu u Istanbulu.
Doslovce smo napravili kamp, raspostrli karimate i ruksake, skinuli gojze i chilanje.

Na istom mjestu sam gdje sam bio prošle godine sa Vlajima, kada smo išli na Himalaje.
Godinu dana iskusniji i pametniji, svaki slobodan trenitak iskorištavam za odmor i spavanje.

Spavao sam puna 3 sata, hrpa ljudi je prolazila, klinci slikali i zastajkivali gledajući lika koji spava pored restorana sa gojzericama pored glave..
Svjedoćenje moje ekipe nakon što sam se probudio.
Sa vremenom i putovanjima se naučiš da ti je aerodrom drugi dom.
Samo se treba opustiti i ne razmišljati o drugima niti tko šta misli.
Oko 8 navećer se ukrcavamo i letimo prema Tanzaniji, Kilimanjaro, Moshi.
Malo smo još uspjeli spavati u avioni, sreća što je noćni let i dolazimo ujutro.

Dobra je stvar da nećemo imati jet-leg pošto je vremenska razlika samo 1 sat.

Zračna luka Kilimanjaro, iskrcali smo se u 5 ujutro.
Docekala nas je noć i hladnoća, ništa od očekivane afričke.
sparine.

Čim smo stavili putovnice na šalter da izvadimo vize, prolomilo se “ Modrich !!!!l

Dakle čak i u Tanzaniji su gledali našu repku.
Iako nam nisu oprostili 50 dolara za
ulazak u zemlju.
Sve je organizirano, vani nas je dočekao Clinton, domaćin i vlasnik agencije koja nas vodi.

Vožnja do hotela i skupljanje prvih dojmova.
Zaista Afrika iz filmova, kolibe uz cestu, prašnjavi putevi, auti stari 20-30 godina, ali svi nešto rade.
Vode ima dovoljno, obraduje se zemlja, trguje.

Nevjerojatna kontradiktornost gledajući žene kako u nošnjama sa motikom obraduju polja i istovremeno surfaju na mobitelu.

Pomama fcb jd čak i u Africi, na upisu u hotel je na upitniku i ime profila na fcb.
Nevjerojatno.

Malo smo se odmorili i krenuli u razgledavanje Moshia.
Hod od 2-3 sata cca 8-10 km samo da ne ostanemo spavati cijelo popodne.
Uzeli tanzanijske sim kartice .
Ured je smješten doslovce na cesti, prava procedura, putovnica, slika, ugovor.
Za cca 10 dolara imam internet za mjesec dana, toliko o nasim operaterima.
Istinski mobilni Vodafon ured.

Naravno svi pokušavaju na tebi zaradit, od tečaja do prodaje suvenira.

Inače sve se plaća u dolarima, ok tečaj je oko 2200 tanz šilinga za 1 $.

Čekajući Davora, smotao sam si jednu i pripalio, lokalni šerif mi je odmah prišao i rekao par puta, Bob Marley, Bob Marley.
Naravno ne kužim iz prve, difovac:))

Ponudio domaću travu, kaže ručno i organski uzgojena.
Zahvaljujem na ponudi i kažem, kad se spustimo.
Možda.

Vračanje u hotel.
Čekam ostatak ljudi da stignu u hotel, brifing je u 18 navećer.
Provjera ljudi, opreme, dogovor oko polaska, raspored po sobama, obavljanje ostale logistike sa vlasnikom agencije, tako da smo svi ujutro spremni na polazak.
Užasno dugačak dan, probat ću ekipu uvjerit da idu malo ranije spavati, jer od sutra kreće uspon.
Mnogi još nisu svjesni što ih čeka, nekolicina je otišla danas na izlet već u 10, još ih nema .
Što znaći da vjerojatno nisu niti jeli niti pili cijeli dan, nije pametno.
Ali tek od sutra kreće uspon pa se nadam da će biti malo mudriji i usporit.
Visina zna jako prevarit, ne osjetiš ništa i onda kao da te netko opali toljagom po glavi.
Treba usporit i maksimalno racionalno koristiti energiju.

Dan 2.
22.7.
Danas je krenuo naš pohod na Kilimanjaro.
Dignuli smo se oko 6, doručkovali i spremili stvari.
Glavni vodič Jackson je sa ekipom bio spreman u 8 ujutro da krenemo prema našem odredištu.
Nacionalni park Kilimanjaro, Maranga gate, smješten na 1900 mnv.
Oko 2 sata vožnjenpo lokalnim cestama gdje je brzina ograničena na 50km/s, svako malo kontrola brzine kao da smo u pravoj urbanoj metropoli.

Ulazimo u Nacionalni park, chekiramo opremu, nosači kupe naše carry bagove.
Chekiramo se na ulaz u park, ispisujemo dokumentaciju, nosačima se važe prtljaga.
Sve skupa skoro 2 sata papirilogije, velika je grupa pa ide sporije.

Napokon, krećemo...

Plan je da se dignemo oko 900mnv do Maranhga huta, oko 9 km hoda ili 3 sata.

Put nas vodi kroz pravu kišnu prašumu, u startu je bilo malo kiše, medjutim kako smo išli zasjalo je i blagoslovilo nas je sunce.

Riječi teško mogu opisati tu ljepotu šume, paprat, mahovinu koja pada kao slap sa drveća.
Cijelo vrijeme nas prati rijeka sa malim vodopadima, njen šum je cijelo vrijeme u pozadini izmiješan sa cvrkutom ptica.

U startu sam krenuo na čelu kolone skupa sa vodičem, kako je vrijeme išlo , usporio sam, otišao na začelje.

Osjetio sam potrebu za samoćom, da osjetim taj trenutaka cijelim svojim bićem.
Maksimalno nastojim izoštriti osjetila, jednostavno se želim utopiti u cijeli doživljaj.

U jednom trenu imam potrebu zagrliti drvo, priviti se uz njega, osjetiti tu energiju koja isijava iz prašume.

Ovo je neopisivo, riječi nisu dovoljno močne da ispišu emocije koje ovo mjesto budi.

Nakon 3 sata po planu dolazimo u Maranga hut.
Skup koliba u kojima ćemo prenoćiti.
Skupni ležajevi kao u planinarskim domovima.
Agencija nam je osigurala toplu vodu pa se peremo čoporativno u lavorima.
Rana večera oko 7 , brifing za sutra i spremanje u krevet.
Hladno je , nekakva magla se spustila sa kišom koja sipi, vlaga se uvlači u kosti.
Sve je ok dok se krećeš ali će noč biti definitivno izazov.
Što prije u vreću, zagrijat se i na poćinak.
Sutra je novi dan.

23.7.

Interesantna noć.
Vlaga se uvukla u kolibi i opremu, koliko god se dobro obukli većini je bilo jako hladno tijekom noći.
16 ljudi spava u 10 kvadrata, kao sardine rasporedjeni.
Svako malo se netko ustajao i išao na wc.
Nitko nije baš spavao, sve u nekakvom polusnu.
Izgleda da još nismo zaista umorni .
Dignuli smo se u 6, doručkovali i krenuli prema glavnoj bazi, Horombo hut na 3720mnv.

Cijelo vrijeme nas prati nekakva rosulja pa sam stavio laganu kabanicu da ne promočim.

Danas se dižemo još 1000 mnv, za to će nam trebati 6-8 sati hoda.
Prvi dio je još uvijek prašuma, s vremenom i dizanjem u visinu , okoliš se mijenja.

Šuma nestaje i počinje niska makija, kamen i stijena.
Napokon nakon 3 sata je zasjalo i sunce, otvorilo obzor i iz magle su izronili vrhovi Kilimanjara prekriveni snijegom, sa suprotne strane vrh Mawenzi 5150 mmv, kao na dlanu.
Imam osjećaj da samo moram ispružiti ruku da ga dotaknem.

Iskoristio sam dan da se malo pobliže upoznam sa vodičima.
Izgleda kao zezancija ali svi imaju imena po američkim predsjednicima.

Vlasnik agencije je Clinton, glavni vodič Jackson, prvi pomoćnik njegov ujak je Washington.
Ne nije zajebancija, čista istina.
Donijeli smo par dresova od repke pa smo ih obukli u kockice, boje Lijepe naše smo podijelili sa našim vodičima.
Dosta pričam sa Mr.W, radi već 16 godina, ovo mu je jubilarni 300-ti uspon na Killy.

Stariji je od mene par godina, pričam mu o Hrvatskoj.
Iznenadio me sa poznavanjem kompletnih prilika u bivšoj Jugi.

Sjeća se i Tita, Nesvrstanih, svega.

Nevjerojatno načitan i obrazovan čovjek.
Sati su proletjeli u medusobnoj konverzaciji i razmjeni iskustava.
Medju vodičima vlada hijerarhija kao u vojsci, glavni vodič, pomoćni vodiči, nosači.
Glavni vodič Jackson ne nosi apsolutno ništa, čak niti osobne stvari, to nose pomoćnici, nosači nose naše carry bagove i hranu za cijelu ekspediciju.

Mi u principu nosimo dnevni ruksak, dnevne stvari, 3-4 litre vode koju pokupimo u jutro, opremu za presvući, ručak.
Nije puno ali se ipak nakupi 6-8 kg opreme u startu koje tijekom dana i hidratacije spada na 3-4 do dolaska u bazu.

Tijekom popodneva stižemo u Horombo, tu ćemo biti slijedeća dva dana .
Sutra radimo aklimatizaciju, odnosno dizanje na 4200 mnv i spuštanje nazad.
A prekosutra iz ovog kampa slijedi uspon na Uhuru Peak.
U jednom danu ćemo imati dizanje od preko 2000 mnv.
Nije baš idealno ali nemamo druge opcije.
Kibo Hut na 4650 mnv je rezerviran mjesecima unaprijed. To bi nam bilo idealno mjesto za aklimatizaciju i spavanje.
S te točke ćemo samo odmoriti par sati i prekosutra tijekom noći krenuti prema vrhu.

Noćas spavamo u više spavaonica, moja ekipica je samnom.
6 drugara koji će zajedničkim naporom probati ispeljati Uhuru Peak.
Za sada su svi dobro, nema znakova visinske,sve je po planu.
Sutra ćemo vidjeti kako će tko izreagirati iznad 4000m.

Držimo se da pijemo puno vode i zaista idemo polako.

Mantra nam je “Pole, pole”
Kako bi rekli na tanzanijskom, samo polako...

24.7
Aklimatizacija

Danasnji dan je namijenjen aklimatizaciji.
Dobro smo se naspavali i napravili uspon do Zebra Rock, stijene iznad kampa na 4200mnv.
Lagani uspon od sat vremena i uživanje u vidikovcu gdje nam se napokon ukazao pogled na veličanstveni Killy.

Stijene su prekrasne, zaista izgledaju kao zebrine pruge.
Priroda se poigrala u svojoj neograničenoj inspirativnosti , pomiješala boje i stavila ih na kamen.
Sa jedne strane pogled na Mawenzie sa druge na Killy.
Neopisiv pogled, vedar dan, bez ijednog oblaka.
Samo da nas tako vrijeme nastavi pratiti.
Svi se osjećaju dobro, jedna djevojka ima lagane simptome visinske, kao crijevna viroza koju smo tijekom dana sanirali sa aktivnim ugljenom, rehidromiksom i čajem od gingera.
Lagano chilanje cijeli dan i priprema za sutra.

25-26.7.
Dan D
Uspon na Kilimanjaro

Slijedećih 36 sati je vjerojatno najnapornija stvar koju će većina ikada iskusiti i doživjeti u životu.
Ustajemo se u 6, doručak i krećemo prema Kibo hat do kojeg imamo oko 6 sati hoda.
Dižemo se na 4700 mnv.
Kibo je zadnji kamp prije uspona na Killy.
Na polovici puta je oznaka koja nas upozorava da od nje više nema vode.
Nosači toče vodu u kanistere koju će prenijeti i prokuhari da je možemo piti.

Iako vodič objašnjava da je voda pitka jer potok dolazi sa izvora koji je apsolutno nezagadjen.

Dolazimo na ručak oko 14 sati, 6 sati hoda za 9km.

Plan je ovakav:
Pokusat odspavat do večere
Večera u 19
Opet malo odmorit
Budjenje u 11 
Pokret za uspon u ponoć

Dakle uspinjemo se prvo do Gilman pointa na 5700 mnv do kojeg nam treba jedno 6-7 sati, to je jedna od točaka na krateru Kilimanjara.

Ruta kojom idemo je najteža, tkz Mandara route jer je najstrmija i ne ide bočno i lagano do Uhura Peaka poput Machame.

Sam uspon do Gilman pointa je uspjeh , nakon njega treba nastaviti još sat vremena po obroncima kratera n do Uhuru Peak.

Nakon što to odradimo spuštamo se u komadu do Horomba huta, baze na 3720 mnv.
U 36 sati je plan dignuti se sa 3700 na 5895mnv i vratiti se nazad.

Valjda vam je jasno zašto se ova ruta naziva 
Coca-cola rute .

Nalazimo se u Kybo hatu.
Nekakva nervoza i strah se uvukao u sve nas.
Točno smo ispod tog masiva od Killya.
Vrh je prekriven snijegom, sa strane gledamo na Mawenzie.
Iskreno on me više impresionira.
Nije toliko komercijaliziran, samo 300 m je niži od Killya, druga planina po visini u Africi ali je potrebna tehnička vještina za uspon.
Samim time se izbjegavaju horde turista i čovjek zaista ima potrebni mir i samoću za uživanjenu planini.
Kako god ovo prošlo dogodine se vraćam u Tanzaniju i na mistični Mawenzie.
To je zasigurno jedan od vrhova koje želim posjetiti.

Ovo je na neki način i najava zaista prave ekspedicije koju ću organizirati dogodine , uspon na Mawenzie i Killy.
Bilo sam ili u organizaciji jesnog od planinarskih društava.

Pokušavamo se malo odmoriti.
Nas 16 smješteno u par kvadrata, sve puno opreme, kreativni nered.

Zaista smo se svi zbližili, kao velika obitelj.
Provjeravamo stvari, medjusobno dijelimo sve što imamo, lijekove, flastere, rezervne baterije, gelove itd.

Pokušavam ekipi objasnit što ih čeka, koliko vode da ponesu, obavezno termos boce sa čajem jer će se voda zaledit tijekom noći.
Vodu će piti ujutro nakon izlaska sunca kada se odledi.
Plan je uzeti minimalno 3 litre tekučine, jer organizam dehidrira kroz samo disanje .

Vrijeme je za polazak.
Točno je ponoć.
Navukli smo na sebe sve što imamo.
Termo underwear, flis, jakne, dvoje rukavica, masku za prašinu , čeone lampe.
Uzeo sam dodatno magnezij, energetske gelove koje sam dobio od Damira, proteini.si.

Krećemo u grupi jedan iza drugoga, krenulo nas je 15, jedan član je dan prije pao i malo natukao koljeno pa je odlučio da ne krene.
Jos je par ljudi bilo u nedoumici dali da krene ili ne.
Sve nas vec lagano pere visinska, neprospavana noć , i sama pomisao da moramo hodati slijedećih 15-18 sati tjera na razmišljanje.

Osobno sam jako uzbuden , prvi puta imam odgovornost za tako veliku grupu ljudi na ovakvom usponu.
Imaju sto pitanja, šta da obućem, kako će biti, što da jedem tijekom uspona.
Jedini sam koji je bio iznad 5000 m, i koji je osjetio takvu visinu na koži i u kostima.
Sto pitanja, pokušavam odgovoriti i ohrabriti.
Nije mi svejedno, tek sada vidim koliko energije sve to odnosi.
Od rasporeda, brifinga sa vodičima, držanja pozitivne atmosfere, svega.

Jedan čovjek se izdvaja od grupe, Andrija.
Ako postoji nindja onda je on taj, fantastičan dečko, mlad, jak, izdržljiv.
Već je ispenjao ozbiljne vrhove, ali čak i on respektira ovaj uspon.

Upaljene su svjetiljke i krećemo.
Zaista korak po korak, vodiči su naprijed i sa strane, mjesečina nam dodatno osvjetljava put.
U startu je užasno jak vjetar, prašina ulazi u oči i nos i dodatno otežava disanje.
Temperatura je oko nule ali sa vjetrom je zaista hladno.
Krenuo sam u sredini grupe da imam na oku sve što se dešava.

Pored nas prolaze još desetine grupa, na stotine svjetiljaka polako gmižu uzbrdo.
Moramo paziti da se držimo skupa da se ne pomiješamo sa drugima.

Gore na vrhu će biti kaos , jako puno ljudi , guzva , mozda ćemo imati samo par minuta za slikanje i odmah povratak nazad.

Hodamo već 3 sata, prešli smo granicu od 5000m.
Kao da ima malo više svijetla, hodamo po siparu i kamenju, noge su već teške, nema pauze.
Po meni je malo prebrzo, ja bi svakih deset minuta stao na napravio minutu pauze, samo da udahnu i uzmu malo tekučine.
Primjećujem da dvoje ima problema, zaostaju.
Idem do njih , jedna djevojka želi odustati i vratiti se.
Ohrabrujem je i ostajem sa njom, još jedan gospodin takoder.
Javljam glavnom vodiću da mi ostavi jednog pomoćnika i da mi idemo polako gore nez obzira na grupu

Korak po korak, uspinjemo se gore.
Sada ja odredjujem ritam, hodamo 10 min, 1 min pauze.

Iskorištavamo pauzu za disanje i tekućinu.
Bolje im jeni mogu pratiti tempo.
Djevojci se voda smrznula, dajem joj svoj čaj.
Voda je neupotrebljiva, zaledjena, nosimo je na ledjima nizašto.
Temperatura je već daleko ispod nule.
Ne znam koliko je sati ni gdje smo, ali se lagano razdanjuje, u visini smo Mawenzia , znaći prošli smo 5500 m.

Vidim našu grupu možda sto metara isprijed, dobri smo, korak po korak smo sve bliže rubu kratera.

Još jedna kriza, oboje žele nazad, pričam sa njima, ajmo još malo, tu smo, samo još malo.
Govorim kako je i meni teško, ne osjećM stopalo, niga otkida od slabe prokrvljenosti na visini.

Počine svitati, oluja bijesni, zadnjih sto metara penjemo po goloj stijeni, rukama i nogama.
Tako blizu a tako daleko.

Odjednom nema više okomice, tu smo , Gilman point, 5700 m.
Nalazimo se na jednom od vrhova Kilimanjara.
To je to.
Gore je orkanski vjetar, prizor je veličanstven, sve je pod snijegom i ledom.

Vjetar je rastjerao sve oblake, na vrhu Afrike, smrznuti, strgani.

Gledam to dvoje ljudi, niti sami ne mogu vjerovati da su uspjeli.
Probili su sve limite koje su imali.
Vadim telefon da snimim ovaj prizor.
Nevjerica, telefon je smrznut, ne radi.
Vani je vjerojatno -20, sa vjetrom i iphone ne radi.
Posudujem drugi, nakon par fotki i on se gasi.
Od cijelog uspona imam samo par fotografija.

Trebali bi nastaviti jos jedno 45 min, do Uhuru Peak da se pridružimi ostatku grupe.
Njih dvoje više ne mogu.

Dva vodića su sa nama, za njih oboje je potrebna pomoć za spuštanje.
Ne mogu sami niti da se pomaknu, dosegli su sve svoje limite.

Želim nastaviti do grupe sam, ne dozvoljavaju mi.
Preko voki tokija komuniciraju sa glavnim vodićem, ostatak grupe je na Uhuru.
Ne mogu me čekati jer se smrzavaju , vjetar ih je u par navrata skoro bacio u provaliju.

Opet još jedna odluka, dali da uzmem jednog vodića da me otprati još par sto metara po rubu kratera i da ostavim njih dvoje sa jednim vodičsm i riskiram njihove živote ili da se vraćam sa njima.

Moram odlučiti u minuti, gledam ih kako se tresu, drhte od hladnoće stisnuti uz stijenu, ošamućeni od visine i umora.

Zašto sam došao i koja je moja uloga ove ekspedicije??

Odgovornost prema ljudima koji su mi poklonili povjerenje, doslovce svoje živote.

Ja tu nisam više bitan, idemo dolje, ostatak grupe je siguran, sa 8 vodiča koji ih pokrivaju i osiguravaju.

Svi smo došli na vrh Afrike, sve je u redu.
15 ljudi je krenulo svi su došli na Kilimanjaro, 12 ih je uspelo Uhuru Peak.

Krecemo polako nazad, imamo još 8 sati hoda da se spustimo do Haramba .

Dobivam info da i ostatak kreće nazad.
Svim su se sledili telefoni tako da sa Uhuru imamo samo par fotki.

Pitao sam samo jedno , kako su Davor i Iva, moji klijenti koje sam spremao za ovaj uspon.
Oboje dobro, uspjeli, Davor je na pola puta oslijepio od prašine, poluslijep je popeo Killy.
Iva, samozatajna, krenula prije 6 mjeseci sa Sljemenom, jedva popela Bikčevićevu.
Polako smo se spremali, rušili limite u glavi i tijelu.

Korak po korak, sa jasnim ciljem.

Oni su moji heroji, istinski heroji, kada smo se vidjeli u Horombu nakon silaska, suze u očima.
Gledam ih kako skupa ruku pod ruku koračaju, Davor sa naočalama , totalno slijep, Ivi se noge petljaju.
Ali su uspjeli,uspjeli kao tim a ne pojedinac.

Ovaj uspon nas je zbližio do kraja života, ovo su neraskidive veze koje traju vjećno.

Ivan, moj prijatelj i kolega po profesiji, triatlonac, sportaš, i on se isplakao na vrhu.
Kaže da mu je ovo bila najteža stvar koju je napravio u životu.
Prvih par dana je hodao bos, i on je imao operaciju stopala pa je imao problema sa gojzericama.
Baš smo bili kao družina, Ivan kao hobit, ja kao Gandalf, ostatak ekipe sve divni ljudi.
Svaki sa svojom pričom, prava družina.

Gledam ih prilikom silaska, zombiji , ali oči žive i srce veliko kao kuća, presretna lica.

I mi smo se zbližili, pričali o životu, svemu, kako smo se promijenili.
Imamo jos tjedan dana skupa u Zanzibaru da se još malo zbližimo i napokon odmorimo.

Nakon ovoga zaista znam što mi je misija i što ću raditi u životu.
Ovo je moj život, putovanje koje završava drugim putovanjem.
Trenerski poziv koji radim ću oplemeniti ovom ljubavi prema planinama, putovanjima i avanturi.
Hvala cijeloj ekipi, hvala Renatu iz planinarskog kluba Horizont koji mi je povjerio ovu zadaću.
Hvala cijelom timu kojime podržao i bez koje nebi ostvarili ovakav uspjeh.
HvAla osobi koja me kroa zadnjih par mjeseci gospodin i doktor Mihael Šantek.

Ovo je bilo nezaboravno iskustvo i priprema za uspon na Damavand i Iranu za 3 tjedna.
Ovaj put sa mojim Vlajima.

Dokle seže pogled, posvuda samo planine. Drski, stjenoviti šiljci, ledenjaci, veličanstvene, ledene padine najviših vrhova svijeta. Stenjanje leda poda mnom, snježne mećave, hladne polarne noći, umirujući žubor ledenjačkog potoka što ga hladnoća polako kuje u led, vjetar koji te pokušava otrgnuti i gurnuti u dubinu, izmučeni obrazi i užarene oči prijatelja, led na bradama, smrznuti prsti, pucketanje vatre, tiho mrmljanje pjesme, sićušne pukotine u stijeni koje pokazuju put, osjećaj bestežinskoga stanja, ceste, putovi, aerodromi, djeca, dom, posao, neprospavane noći, blato do koljena, kiša, pijavice, strah, hrabrost, naporni treninzi dan za danom, sporo, tiho koračanje usamljenog putnika, uspjesi, veselje, žalost, razočarenje, smrt, težak rad bez odmora, izležavanje, topli dom, ljubav, opasnost, avanture…

Sve je to moj život. Put koji ne vodi nikamo drugamo nego na sljedeći put, a taj opet na sljedeće raskrižje. Bez kraja. Sloboda u najpotpunijem značenju te riječi. Osuđen sam na slobodu, tako sam slobodan da u mnoštvu ljudi koji me vole, i među onima koji za mene ne mare, ostajem sam. Sam sa svojim željama, snovima, nadama i sam na svom vječnom putu.
Uskoro nadam se sa još jednom specijalnom osobom.

Putovanje se nastavlja.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•