Dosta dugo sam razmišljao trebam li napisati ovakav post.
Kako sam se sebi obvezao da ću iznositi samo istinu i nastojati ispraviti uvriježene dogme, pokušat ću biti što direktniji.

Jedan od razloga za nastajanje ovog posta je odgovornost prema klijentima, ali i prema struci odnosno odogovornost mene kao predavača na Fitnes Učilištu gdje mi je obaveza kao učitelja mlađim generacijama prenijeti istinitu priču i realno stanje.

U zadnjih par godina je profesija osobnog trenera metastazirala kao karcinom.
Dovoljno je otvoriti fcb ili instagram profil, pofotkati trbušne mišiće i proglasiti se osobnim trenerom.
Takva pojava nije niti čudna s obzirom da je jedini trend koji današnji fitness prodaje isključivo vanjština, izgled, u nekim oblicima iznadprosječne performanse i izgladnjivanje da bi se isto lijepo upakiralo i što uspješnije prodalo.

U profesiju osobnog trenera sam ušao prije 20 godina nakona završetka fakulteta.
Za tadašnje doba sam bio avangarda i izazivao podsmijeh kolega koji su sumnjali u realnu egzistenciju samog posla.
Krenuo sam raditi sa sportašima.
Niže kategorije košarkaša, juniori pa postepeno seniorski pogon.
Sportovi su se izmjenjivali, imao sam u karijeri sreću raditi zaista sa samim vrhom hrvatskog i svjetskog sporta.

Naizgled bajna i uspješna priča…

Što stoji iza nje?

Svakodnevni rad i isprobavanje metoda prvo na sebi, sa mnogo pokušaja i pogrešaka pa tek onda implementacija provjerenih metoda na sportašima.
Predivno je raditi sa sportašima, međutim kad si mlad jedini način da te poštuju je da budeš bolji od njih i tako dobiješ njihovu pažnju i respekt.
Tako sam i ja tijekom cijele karijere odrađivao sve pripreme skupa s njima, čak i dok sam radio sa MMA borcima.
Danas više nemam potrebu za dokazivanjem, a pažnju i respekt dobijem na osnovu znanja, a koje je temeljeno na iskustvu.

Koja je cijena?

Ako zanemarimo ozljede i operacije zbog ega i suludog dokazivanja, cijena je gubitak vremena i trenutaka koje nikakav novac ili slava ne može nadoknaditi.
Zamislite život osobe koja je zaposlena u sportskom klubu i ima treninge dva puta dnevno, između treninga radi privatno sa klijentima, a u slobodno vrijeme proučava, čita, odlazi na edukacije.
Sezona završi u lipnju, broj privatnih klijenti se povećavaju zbog ljeta i priprema za godišnji, a sportaši dolaze na dodatni individualni rad.
Tako radiš do kraja srpnja i onda kreću priprema u klubu za novu sezonu.
Na kraju ispadne da sam godišnji odmor od dva tjedna proveo na pripremama na Bjelolasici ili Rogli.
I tako 10 godina.
10 godina bez dana koji bi posvetio sam sebi.

Davno sam čuo jednu poslovicu “Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti.“

Takav tempo i nerealan način života je rezultirao i gubitkom obitelji.
Gubitkom vremena koje nisam proveo sa svojom kćeri, a kojeg ne mogu nadoknaditi.

Što je zaključak ?

Troši novac na stvari koje možeš kupiti, a vrijeme na stvari koje se ne mogu kupiti novcem.
To su prvenstveno obitelj i putovanja.

Trend ili potreba?

Definitivno u današnjem društvu postoji potreba za nekim oblikom coachinga.
Ljudi se ne kreću, imaju krive prehrambene navike, izgubljeni su u brdu informacija koje kruže internetom i okruženi guruima koji im prodaju snove.
Problem je što svi žele naći prečicu, čudotvorni program, napitak ili pilulu koja će ih dovesti do određenog cilja sa što manje uloženog truda i vremena.
Novac tu nije presudan, ključan faktor je vrijeme.

Sretan sam što mi se danas u bazi klijenata nalaze ljudi s kojima radim dulje od 10 godina.
Odnos s njima je postao puno dublji od relacije klijent-učitelj, postali smo prijatelji i svjedoci obostranog osobnog razvoja.
“When one teaches, two learn.”
Na neki način sam selektirao ljude u mojoj blizini na one koji su pozitivni, inteligentni, širokog uma i puni ljubavi.
Željni znanja i istraživanja na svim razinama, spremni na putovanje koje vjerojatno nikada neće završiti.
Putovanje na kojem smo si međusobni vođe jedni drugima, zajednički se razvijajući i učeći.

Sadašnji trend je dijametralno suprotan.

Trener trenira klijenta, klijent slijepo sluša, ne educira se i ne razvija samoinicijativno, već postaje ovisan o učenju gurua.
Guru danas čak planira prehrambene navike i prodaje prehrambene proizvode, što nikako nije ispravno.
Postoje ljudi koji se time bave i koji su završili adekvatno obrazovanje za taj posao.

Što ja radim?

Dajem isključivo smjernice, po kojima se klijent vodi.
Oko nekih egzaktnih stvari se svi slažu.
Ako želiš smršaviti, izbaci šećere, rafinirane proizvode, uđi u mali kalorijski deficit, pojedi maksimalno 3 obroka dnevno, jednom tjedno probaj postit barem 16 sati, pojačaj dnevnu aktivnost kroz šetnju, pij puno vode.
Hoćeš li krenuti sa ketozom ili niskomasnom prehranom ovisi isljučivo o tvojoj genetici.
Trebaš probati i jedno i drugo pa se odlučiti za ono što stvarno tebi paše.

To je cijela filozofija ….
Ali to je zaista besplatno, i nije moralno niti smisleno za nju uzimati novce.

Prokletstvo profesije?

Kad sam kretao bio sam sa jedne strane sretan što sam našao poziv koji je ujedno moja ljubav, profesija, strast i hobi.
Sve u jednome.
Dugoročno takav pristup je greška i želio bi upozoriti mlađe kolege da tu postoji ZAMKA.
Kao trener si energetski povezan sa ljudima sa kojima radiš.
Ne daješ im samo svoje znanje nego i energiju.
Također tu energiju upijaš bilo ona pozitivna ili negativna.
Međutim, dolazi i do pražnjenja jer se trošiš i tu energiju je potrebno nadoknaditi.
Ja sam upao u tu zamku, jer sam energiju nadoknađivao suludim treninzima koji su me još više bacali u deficit.
Rad 10-12 sati dnevno, a vikendom hobi - weightlifting u podrumu, bez sunca i mjeseca.

Moj savjet..

Nađite hobi koji nema veze sa fitnesom.
Meni je taj hobi planinarenje i putovanje.
Svatko ga treba naći i otkriti sam za sebe, ali je bitno da to volite i da vas tjelesno i mentalno puni, a neprazni.

Fah idiot…
Što to znači?

Opet jedna greška u karijeri.
Godinama sam skupljao literaturu, dvd-ove, proučavao prehranu, metode treninga, funkcioniranje tijela.
Ne postoji knjiga o treningu koju nisam kupio ili pročitao.
Imam biblioteku stručnih knjiga.
Takav pristup trajao je skoro 15 godina.
Zadnjih 5 godina sam se malo odmaknuo, počeo istraživati i duhovne stvari, klasičnu beletristiku, povijest, putopise.
Razmjenjivao knjige i iskustva sa klijentima i prijateljima.
Trebate shvatiti da klijenti ne žele samo pričati o treningu ili prehrani, nego i o vašim životnim stavovima, standardima, iskustvima, pogreškama.

Savjet, nađite BALANS između profesionalne i osobne edukacije i razvoja.

OPROŠTAJ…

Prije par mjeseci sam javno napisao da se odričem naziva koji me u životu determinirao i dao mi određeni kredibilitet.
OSOBNI TRENER, vratio sam se svom pozivu, a to je učitelj tjelesne i zdravstvene kulture.
Ovaj post je moja javna distanca od svega što je povezano sa sadašnjim pojmom FITNESSA.
Jednostavno smatram da je otišao u krivome smjeru i od njega se ograđujem.
Prije 20 godina sam bio avangarda kad sam krenuo graditi profesiju, a sada ju javno napuštam.
Moja jedina poveznica sa riječju FITNESS je moja matična kuća Fitnes Učilište u kojoj nastavljam raditi kao učitelj.

BUDUĆNOST…

Zadnjih par godina intenzivno radim na programu i principu vježbanja koji ima odmak od uvriježenih normi i trendova.
Osnovni zadatak je osigurati zdravlje i dugovječnost pojedinca, fizičku samostalnost u starijoj dobi, ne samo dug nego i kvalitetan život.
Ne samo fizički razvoj temeljen na izgledu i performansam, nego i osobni i duhovni rast.
Ne odričem se teretane, nego je komponiram sa boravkom u prirodi.
Ne odbacujem niti jedan postojeći program, nego uzimam najbolje od svakoga.
Ne treniram ljude nego ih podučavam.

Moji klijenti ne treniraju određenu vježbu, nego proučavaju pokret i uče o svojem tijelu.

Smatram da je to budućnost, a vrijeme će pokazati jesam li u pravu.