Ovaj tekst nema nikakve veze sa fitnessom.
Ovo u stvari i nije tekst, nego priča.
Priča o životu, uvjerenjima, ljudima,ljubavi,o slučajnostima koje ne postoje.

Zašto priča?

Ljudi vole priče, njihova ljepota je upravo u tome što kada autor priče, priču ispriča ,
ona počne kružiti te joj svaki pripovjedač dodaje jednu svoju notu i na taj način je oplemeni i u nju utka dio sebe.

Ista stvar kao i sa posuđenom knjigom.
Prije četiri godine sam se ponovno učlanio u gradsku knjižnicu.
Osjećao sam se opet kao klinac sa lektirom, ali ovoga puta svojevoljno.
Počeo posuđivati stare knjige, one koje su posuđivane mnogo puta.
Njihova najveća vrijednost osim samog sadržaja su upravo bilješke, natuknice, komentari nepoznatih ljudi koji su ostavili trag.
Svatko sa nekim svojim stavom, komentarom, kritikom na komentar koje su to štivo obogatile.

Jučer ranom zorom bio sam na Sljemenu.

Vodio svoje klijente i prijatelje.
Prekrasan dan, sunce se pojavilo na samome startu višesatnog pješačenja.
Zagreb još u magli, mi okupani suncem iznad oblaka.
Odabir rute i vremenskoga perioda s ciljem da ne sretnemo ljude, nego da budemo sami sa svojim mislima i uživamo u šumi bez distrakcija.
Apsolutno prisustvo i uživanje u trenutku. Kava, štrudla i povratak nazad.
U Zagrebu sunce, prekrasno vrijeme. Promatram ljude. Pogledi usmjereni u pod, zure u mobitele, žure se, nervozno trube u autima. Hrpetina nesretnih ljudi.
Ne vide jesensko sunce, netko drugi im je kriv za loš odabir, ljuti su na sebe, na državu u kojoj žive, nema LJUBAVI.

Imam pitanje.

Danas je nedjelja, sutra počinje radni tjedan.
Zamislite da vam netko kaže kako sutra ne trebate ići na posao, niti prekosutra, niti cijeli tjedan, ali će vam sve biti uredno plaćeno.
Biste li otišli?

Vi znate odgovor, a ja znam svoj.

Danas ću ponovno otići u teretanu, ne na posao nego na druženje sa ljudima koje volim, to je Ljubav.
I jedva dočekati slijedeće jutro da se probudim i odem ponovno.

Zašto su ljudi nesretni ?

Prvenstveno zato jer nas je strah suočiti se sa samim sobom, pogledati istini u oči.
Jer se konstantno uspoređujemo, postavljamo kriterije uspješnosti koje su nam nametnuli drugi.
U cijeloj toj strci zaboravili smo sebe.

Zaboravili smo VOLJETI sebe, a samim time glumimo da volimo druge.

Ne volimo naše partnere, nego ih trebamo i posjedujemo, jer ne znamo biti sami.
U trenutku kada ostaješ sam suočiš se sa svim svojim demonima, pitanjima, pogreškama, krivnjama.

PROCES ČIŠĆENJA

Ključno pitanje je TKO SI TI?

Trebalo mi je jako puno za odgovor.
Godine.
Godine lutanja, traženja odgovora, poistovjećivanja.
Trener, profesor, crossfiter, dizač utega, prezenter, predavač, terapeut?

JA SAM JA

Bez etiketiranja koje mi je nalijepilo društvo i ustanove.
Niti bolji niti lošiji od drugih, samo drugačiji.
Jednostavno ne pripitomljen, i dalje dijete i divlja životinja sa instinktima.
I prihvatio sam tu različitost.
Različitost da se nikada nisam mogao ukalupiti u norme i standarde koje mi je društvo nametalo, bračna zajednica, zajednički život, uloga muža, stalni posao sa fiksnim vremenom.
Prihvatio sam sebe sa svim manama, pogreškama koje sam napravio ali i sa dobrim stvarima.
Oprostio sam sebi i ispričao se drugima.
Odbacio teret da bi mogao ponovno nositi i primiti.

Shvatio kako je svakome od nas na ovome svijetu povjerena misija i zadatak, a ključ sreće je da nađeš smisao svog boravka i dara koji ti je poklonjen.
Moja je POUČAVANJE.

Svjesnost da je moj put, put samovanja i nepripadanja nikome, a istodobno svima.
Ostati sam na svome putu, a ne biti usamljen.
Davati ljubav, a ne tražiti nagradu.
Uživati u davanju i shvaćati da još više dobijaš i primaš, da rasteš na svakodnevnoj razini, da se PENJEŠ.

U svakome od nas po staroj indijanskoj priči odvija se borba između dva vuka.
Jedan vuk predstavlja zlo, bijes, ljubomoru, krivnju, grijeh, samosažaljenje.
Drugi vuk predstavlja dobro, radost, mir, ljubav, vedrinu, istinu.

Tko pobjeđuje?

POBJEĐUJE ONAJ KOJEG HRANIŠ!

Tako je to i u svakodnevnome životu.
Moramo pronaći snagu, motivaciju, vrijeme i volju da nahranimo ovog drugog vuka.
Moja hrana je samoća, planina, distanciranje od medija, televizije, čitanja, druženja sa dobrim ljudima, apsolutna deratizacija svoje okoline na svim poljima.
Od vrste i količine hrane, načina treninga, količine posla, usporavanje na svim razinama, kanaliziranje energije kroz pisanje i poučavanje.

U životu ne postoje slučajnosti.

Kao ljudi smo navikli da za svo zlo koje nam se desi tražimo krivce u drugima, a istodobno sve naše uspjehe pripisujemo isključivo sebi.
S vremenom i godinama sam shvatio, koliko god jeftino zvučalo, sve se dešava sa razlogom.
Svaka osoba koja nam se pojavi u životu ima svoju ulogu, kakva god ona bila iz nje učimo.
Možda to u tome trenu ne shvaćamo, ali sa vremenskim odmakom dobijemo odgovore na pitanja koje si postavljamo.

Zašto meni?

MOJ PRIMJER

Kada sam se rodio otac mi je dao ime Goran, kao gora, otac bivši planinar i alpinist.

Trenirao sam veslanje pod paskom trenera Nikole Bralića koji je proglašen najboljim veslačkim trenerom na svijetu.

Rođen sam u znaku Lava, odabir profesije trener, kasnije predavač i učitelj.

Kao dijete živio na putopisnim romanima, gledao putopise Stipe Božića, 30 godina kasnije s njim otišao na Himalaje.

Prije 8 godina jedna posebna osoba me odvela u planinu, na golu stijenu.
Zaljubio sam se na prvi pogled, ali nisam tu činjenicu htio priznat niti sebi niti njoj.
Osjećao sam to kao prisilu i nametanje.
Nametanje zbog straha jer nisam upoznao sebe, tko sam i što sam.
Jer sam se definirao isključivo kroz posao i trening u zatvorenom, u teretani.
Prihvaćanje planine bio bi moj osobni poraz.
Vratio sam se ponovno prošle godine, sam, i našao sebe.
Našao izvor i dom.

Sestra književnik, dramaturg cijeloga života u kulturi i jezičnom izričaju, ja cijeli život u sportu i posvećen tijelu.
Moje rođenje 12.8, njeno 8.12, potpuni antipodi do unazad par godina.
Ja krenuo u pisati, ona se počela baviti svojim tijelom.

BALANS

Prije dvije godine operirao kralješnicu, na operacijskome stolu nekoliko sati prije mene je bila gospođa koja mi je danas klijent i kojoj pomažem u održavanju zdravlja. Ove godine ponovo operiran, u Lovranu.
Prije par dana dobijem poziv za održavanje seminara od kolege par stotina metara udaljenog od Ortopedske Klinike u Lovranu.
Seminar koji pripremam već skoro dvije godine i koji će prvi puta upravo tamo biti javno predstavljen.

Prije nekoliko tjedana sam ponovno očekivao neke nove nalaze.
Postavio sam pitanje liječniku.
Koliko još vremena imam?
Mjesec, 6 mjeseci, godina?
U to doba mi se u životu pojavila osoba koja mi je poslala ovaj video.
Video koji mi dao odgovore tko sam, što sam i kako će završiti moj put.
Pogledajte ga.