Ranom ujutro smo iz Zagreba krenuli za Istanbul.

Nas 17, ostatak je već čekao u Tanzaniji.

Na istom mjestu sam gdje sam bio prike 2 godine sa Vlajima, kada smo išli na Himalaje.

Isto mjesto od kuda smo prošle godine krenuli na Killy.

Ovo mi je druga godina zaredom.

Godinu dana iskusniji i pametniji, svaki slobodan trenitak iskorištavam za odmor i spavanje.

Sa mnom je i Franjo Kmet Mountain Leader, skupa smo organizirali ovu turu i ljudi su nam poklonili povjerenje.

 

Sa vremenom i putovanjima se naučiš da ti je aerodrom drugi dom.

Samo se treba opustiti i ne razmišljati o drugima niti tko šta misli.

Oko 8 navećer se ukrcavamo i letimo prema Tanzaniji, Kilimanjaro, Moshi.
Malo smo još uspjeli spavati u avioni, sreća što je noćni let i dolazimo ujutro.

Dobra je stvar da nećemo imati jet-leg pošto je vremenska razlika samo 1 sat.

Zračna luka Kilimanjaro, iskrcali smo se u 5 ujutro.
Docekala nas je noć i hladnoća, ništa od očekivane afričke.
sparine.

Sve je organizirano, vani nas je dočekao Clinton, domaćin i vlasnik agencije koja nas vodi.

Vožnja do hotela i skupljanje prvih dojmova.
Zaista Afrika iz filmova, kolibe uz cestu, prašnjavi putevi, auti stari 20-30 godina, ali svi nešto rade.
Vode ima dovoljno, obraduje se zemlja, trguje.

Nevjerojatna kontradiktornost gledajući žene kako u nošnjama sa motikom obraduju polja i istovremeno surfaju na mobitelu.

Pomama fcb jd čak i u Africi, na upisu u hotel je na upitniku i ime profila na fcb.
Nevjerojatno.

Malo smo se odmorili i krenuli u razgledavanje Moshia.
Hod od 2-3 sata cca 8-10 km samo da ne ostanemo spavati.

Naravno svi pokušavaju na tebi zaradit, od tečaja do prodaje suvenira.

Inače sve se plaća u dolarima, ok tečaj je oko 2200 tanz šilinga za

Vračanje u hotel.
Čekam ostatak ljudi da stignu u hotel, brifing je u 18 navećer.

Provjera ljudi, opreme, dogovor oko polaska, raspored po sobama, obavljanje ostale logistike sa vlasnikom agencije, tako da smo svi ujutro spremni na polazak.

Užasno dugačak dan, probat ću ekipu uvjerit da idu malo ranije spavati, jer od sutra kreće uspon.
Mnogi još nisu svjesni što ih čeka.

Ali tek od sutra kreće uspon pa se nadam da će biti malo mudriji i usporit.

Visina zna jako prevarit, ne osjetiš ništa i onda kao da te netko opali toljagom po glavi.
Treba usporit i maksimalno racionalno koristiti energiju.

Dan 2.

Danas je krenuo naš pohod na Kilimanjaro.
Dignuli smo se oko 6, doručkovali i spremili stvari.

Nacionalni park Kilimanjaro, Maranga gate, smješten na 1900 mnv.
Oko 2 sata vožnjenpo lokalnim cestama gdje je brzina ograničena na 50km/s, svako malo kontrola brzine kao da smo u pravoj urbanoj metropoli.

Ulazimo u Nacionalni park, chekiramo opremu, nosači kupe naše carry bagove.
Chekiramo se na ulaz u park, ispisujemo dokumentaciju, nosačima se važe prtljaga.
Sve skupa skoro 2 sata papirilogije, velika je grupa pa ide sporije.

Napokon, krećemo...

Plan je da se dignemo oko 900mnv do Maranhga huta, oko 9 km hoda ili 3 sata.

Put nas vodi kroz pravu kišnu prašumu, u startu je bilo malo kiše, medjutim kako smo išli zasjalo je i blagoslovilo nas je sunce.

Riječi teško mogu opisati tu ljepotu šume, paprat, mahovinu koja pada kao slap sa drveća.
Cijelo vrijeme nas prati rijeka sa malim vodopadima, njen šum je cijelo vrijeme u pozadini izmiješan sa cvrkutom ptica.

U startu sam krenuo na čelu kolone skupa sa vodičem, kako je vrijeme išlo , usporio sam, otišao na začelje.

Osjetio sam potrebu za samoćom, da osjetim taj trenutaka cijelim svojim bićem.
Maksimalno nastojim izoštriti osjetila, jednostavno se želim utopiti u cijeli doživljaj.

U jednom trenu imam potrebu zagrliti drvo, priviti se uz njega, osjetiti tu energiju koja isijava iz prašume.

Ovo je neopisivo, riječi nisu dovoljno močne da ispišu emocije koje ovo mjesto budi.

Nakon 3 sata po planu dolazimo u Maranga hut.
Skup koliba u kojima ćemo prenoćiti.
Skupni ležajevi kao u planinarskim domovima.
Agencija nam je osigurala toplu vodu pa se peremo čoporativno u lavorima.

Rana večera oko 7 , brifing za sutra i spremanje u krevet.
Hladno je , nekakva magla se spustila sa kišom koja sipi, vlaga se uvlači u kosti.
Sve je ok dok se krećeš ali će noč biti definitivno izazov.
Što prije u vreću, zagrijat se i na poćinak.
Sutra je novi dan.

Interesantna noć.
Vlaga se uvukla u kolibi i opremu, koliko god se dobro obukli većini je bilo jako hladno tijekom noći.

Svako malo se netko ustajao i išao na wc.

Nitko nije baš spavao, sve u nekakvom polusnu.
Izgleda da još nismo zaista umorni .
Dignuli smo se u 6, doručkovali i krenuli prema glavnoj bazi, Horombo hut na 3720mnv.

Cijelo vrijeme nas prati nekakva rosulja pa sam stavio laganu kabanicu da ne promočim.

Danas se dižemo još 1000 mnv, za to će nam trebati 6-8 sati hoda.

Prvi dio je još uvijek prašuma, s vremenom i dizanjem u visinu , okoliš se mijenja.

Šuma nestaje i počinje niska makija, kamen i stijena.

Napokon nakon 3 sata je zasjalo i sunce, otvorilo obzor i iz magle su izronili vrhovi Kilimanjara prekriveni snijegom, sa suprotne strane vrh Mawenzi 5150 mmv, kao na dlanu.
Imam osjećaj da samo moram ispružiti ruku da ga dotaknem.

Iskoristio sam dan da se malo pobliže upoznam sa vodičima.

Medju vodičima vlada hijerarhija kao u vojsci, glavni vodič, pomoćni vodiči, nosači.

Sve mi je ovo već poznato, objašnjavam ekipi kako sve funkcionira.

Mi u principu nosimo dnevni ruksak, dnevne stvari, 3-4 litre vode koju pokupimo u jutro, opremu za presvući, ručak.
Nije puno ali se ipak nakupi 6-8 kg opreme u startu koje tijekom dana i hidratacije spada na 3-4 do dolaska u bazu.

Tijekom popodneva stižemo u Horombo.

Tu smo samo jedan dan.
Promijenili smo plan u odnosu na prošlu godinu.

Sutra idemo prema Kibo hutu i usput posjetiti Zebra rock.

Tamo ćemo odmoriti i napraviti aklimatizaciju.

Prošle godine smo skoro direktno išli sa 3700 na 5900 i nazad, u 36 sati.

Noćas spavamo u više spavaonica, moja ekipica je samnom.

6 drugara koji će zajedničkim naporom probati ispeljati Uhuru Peak.

Za sada su svi dobro, nema znakova visinske,sve je po planu.
Sutra ćemo vidjeti kako će tko izreagirati iznad 4000m.

Držimo se da pijemo puno vode i zaista idemo polako.

Mantra nam je “Pole, pole”
Kako bi rekli na tanzanijskom, samo polako...

Danasnji dan je namijenjen aklimatizaciji.
Dobro smo se naspavali i napravili uspon do Zebra Rock, stijene iznad kampa na 4200mnv.
Lagani uspon od sat vremena i uživanje u vidikovcu gdje nam se napokon ukazao pogled na veličanstveni Killy.

Stijene su prekrasne, zaista izgledaju kao zebrine pruge.

Priroda se poigrala u svojoj neograničenoj inspirativnosti , pomiješala boje i stavila ih na kamen.
Sa jedne strane pogled na Mawenzie sa druge na Killy.
Neopisiv pogled, vedar dan, bez ijednog oblaka.

Samo da nas tako vrijeme nastavi pratiti.
Svi se osjećaju dobro, jedna djevojka ima lagane simptome visinske, kao crijevna viroza koju smo tijekom dana sanirali sa aktivnim ugljenom, rehidromiksom i čajem od gingera.

Lagano chilanje cijeli dan i priprema za sutra.

Ustajemo se u 6, doručak i krećemo prema Kibo hat do kojeg imamo oko 6 sati hoda.
Dižemo se na 4700 mnv.
Kibo je zadnji kamp prije uspona na Killy.

Tu smo 36 sati, imamo dovoljno vremena da se odmorimo i pripremimo za sutrašnji uspon.

Plan je ovakav:
Pokusat odspavat do večere
Večera u 19
Opet malo odmorit
Budjenje u 11
Pokret za uspon u ponoć

Dakle uspinjemo se prvo do Gilman pointa na 5700 mnv do kojeg nam treba jedno 6-7 sati, to je jedna od točaka na krateru Kilimanjara.

Ruta kojom idemo je najteža, tkz Mandara route jer je najstrmija i ne ide bočno i lagano do Uhura Peaka poput Machame.

Sam uspon do Gilman pointa je uspjeh , nakon njega treba nastaviti još sat vremena po obroncima kratera do Uhuru Peak.

Nakon što to odradimo spuštamo se u komadu do Horomba huta, baze na 3720 mnv.

Valjda vam je jasno zašto se ova ruta naziva
Coca-cola rute .

Nalazimo se u Kybo hatu.
Nekakva nervoza i strah se uvukao u sve nas.
Točno smo ispod tog masiva od Killya.
Vrh je prekriven snijegom, sa strane gledamo na Mawenzie.

Iskreno on me više impresionira.
Nije toliko komercijaliziran, samo 300 m je niži od Killya, druga planina po visini u Africi ali je potrebna tehnička vještina za uspon.
Samim time se izbjegavaju horde turista i čovjek zaista ima potrebni mir i samoću za uživanjenu planini.

Kako god ovo prošlo dogodine se vraćam u Tanzaniju .

Ovo je na neki način i najava zaista prave ekspedicije koju ću opet organizirati dogodine , uspon na Killy, ali drugom rutom Machame Route od 7 dana

Zaista smo se svi zbližili, kao velika obitelj.
Provjeravamo stvari, medjusobno dijelimo sve što imamo, lijekove, flastere, rezervne baterije, gelove itd.

Totalni show je sa dr. Šantek, nosio je stol za Michael Santek za kiropraktiku.

Namještao je nosače, nas.

Mislim da bi trebao ući u Guinessa kao jedini dr.kiropraktike koji je imao pacijente na 4000 mnv.

I on je zaslužan da sam tu, zadnjih godinu dana me održava da bi mogao planinariti i uživati u životu.

Pokušavam ekipi objasnit što ih čeka, koliko vode da ponesu, obavezno termos boce sa čajem jer će se voda zaledit tijekom noći.
Vodu će piti ujutro nakon izlaska sunca kada se odledi.

Plan je uzeti minimalno 3 litre tekučine, jer organizam dehidrira kroz samo disanje .

Vrijeme je za polazak.
Točno je ponoć.
Navukli smo na sebe sve što imamo.
Termo underwear, flis, jakne, dvoje rukavica, masku za prašinu , čeone lampe.
Uzeo sam dodatno magnezij, energetske gelove koje sam dobio od Damira, proteini.si.

Krećemo u grupi jedan iza drugoga.
Jednu grupu je preuzeo Franjo, drugu ja.

Moja kreće malo kasnije.

Sve nas vec lagano pere visinska, neprospavana noć , i sama pomisao da moramo hodati slijedećih 15-18 sati tjera na razmišljanje.

Osobno sam jako uzbuden , prvi puta imam odgovornost za tako veliku grupu ljudi na ovakvom usponu.

Imaju sto pitanja, šta da obućem, kako će biti, što da jedem tijekom uspona.
Jedini sam koji je već ovo prošao.

Torturu uma i tijela.

Sto pitanja, pokušavam odgovoriti i ohrabriti.
Nije mi svejedno, tek sada vidim koliko energije sve to odnosi.
Od rasporeda, brifinga sa vodičima, držanja pozitivne atmosfere, svega.

Upaljene su svjetiljke i krećemo.
Zaista korak po korak, vodiči su naprijed i sa strane, mjesečina nam dodatno osvjetljava put.
U startu je užasno jak vjetar, prašina ulazi u oči i nos i dodatno otežava disanje.

Temperatura je oko nule ali sa vjetrom je zaista hladno.
Krenuo sam u sredini grupe da imam na oku sve što se dešava.

Pored nas prolaze još desetine grupa, na stotine svjetiljaka polako gmižu uzbrdo.
Moramo paziti da se držimo skupa da se ne pomiješamo sa drugima.

Gore na vrhu će biti kaos , jako puno ljudi , guzva , mozda ćemo imati samo par minuta za slikanje i odmah povratak nazad.

Hodamo već 3 sata, prešli smo granicu od 5000m.

Kao da ima malo više svijetla, hodamo po siparu i kamenju, noge su već teške, radimo samo zaista kratke pauze.

Korak po korak, uspinjemo se gore.
Sada ja odredjujem ritam, hodamo 10 min, 1 min pauze, samo da udahnemo.

Iskorištavamo pauzu za disanje i tekućinu.

Temperatura je već daleko ispod nule.
Ne znam koliko je sati ni gdje smo, ali se lagano razdanjuje, u visini smo Mawenzia , znaći prošli smo 5500 m.

Vidim našu grupu možda sto metara isprijed, dobri smo, korak po korak smo sve bliže rubu kratera.

Počine svitati, vjetar bijesni, zadnjih sto metara penjemo po goloj stijeni, rukama i nogama.
Tako blizu a tako daleko.

Odjednom nema više okomice, tu smo , Gilman point, 5700 m.

Nalazimo se na jednom od vrhova Kilimanjara.
To je to.
Gore je orkanski vjetar, prizor je veličanstven, sve je pod snijegom i ledom.

Vjetar je rastjerao sve oblake, na vrhu Afrike, smrznuti, strgani.

Gledam svoju ekipu, niti sami ne mogu vjerovati da su ovdje.

Još malo.

Nekih sat vremena prolazimo po rubu kratera, i ukazuje se Uhuru.

Taman dolazimo skupa sa Franjinim timom

Svi smo došli na vrh Afrike, sve je u redu.
22 ljudi je krenulo svi su došli na Kilimanjaro, 19 ih je uspelo Uhuru Peak.

Nema vremena za slavlje, što prije nazad na nižu visinu.

Krecemo polako nazad, imamo još 8 sati hoda da se spustimo do Haramba .

Dobivam info da i ostatak kreće nazad.

Korak po korak, sa jasnim ciljem.

Uspjeli smo,uspjeli kao tim a ne pojedinac.

Ovaj uspon nas je zbližio do kraja života, ovo su neraskidive veze koje traju vjećno.

Pogotovo razgovori i vrijeme provedeno sa Franjom, iz partnerstva odnos je prerastao u prijateljstvo.

Baš smo bili kao družina.

Gledam ih prilikom silaska, zombiji , ali oči žive i srce veliko kao kuća, presretna lica.

Nakon ovoga zaista znam što mi je misija i što ću raditi u životu.

Ovo je moj život, putovanje koje završava drugim putovanjem.

Trenerski poziv koji radim ću oplemeniti ovom ljubavi prema planinama, putovanjima i avanturi.

Hvala cijeloj ekipi.

Hvala cijelom timu koji me podržao i bez kojeg nebi ostvarili ovakav uspjeh.

Hvala Be Natur, na magneziju koji me održavao na životu.
Omogućio mi je da se rekordno oporavim, zagrijavao me i činio me lakšim i otpornijim na bolove i grčeve.

Hvala Bioandina, maku koristim godinu dana i daje mi koncentraciju kada je najteže.

Ovo je bilo nezaboravno iskustvo i priprema za uspon na Damavand u Iranu za 3 tjedna.
Ovaj put vodim prijatelje, prošle godine sa svojim Vlajima.

Dokle seže pogled, posvuda samo planine. Drski, stjenoviti šiljci, ledenjaci, veličanstvene, ledene padine najviših vrhova svijeta.

Stenjanje leda poda mnom, snježne mećave, hladne polarne noći, umirujući žubor ledenjačkog potoka što ga hladnoća polako kuje u led, vjetar koji te pokušava otrgnuti i gurnuti u dubinu, izmučeni obrazi i užarene oči prijatelja, led na bradama, smrznuti prsti, pucketanje vatre, tiho mrmljanje pjesme, sićušne pukotine u stijeni koje pokazuju put, osjećaj bestežinskoga stanja, ceste, putovi, aerodromi, djeca, dom, posao, neprospavane noći, blato do koljena, kiša, pijavice, strah, hrabrost, naporni treninzi dan za danom, sporo, tiho koračanje usamljenog putnika, uspjesi, veselje, žalost, razočarenje, smrt, težak rad bez odmora, izležavanje, topli dom, ljubav, opasnost, avanture…

Sve je to moj život. Put koji ne vodi nikamo drugamo nego na sljedeći put, a taj opet na sljedeće raskrižje.

Bez kraja. Sloboda u najpotpunijem značenju te riječi. Osuđen sam na slobodu, tako sam slobodan da u mnoštvu ljudi koji me vole, i među onima koji za mene ne mare, ostajem sam. Sam sa svojim željama, snovima, nadama i sam na svom vječnom putu.

Uskoro nadam se sa još jednom specijalnom osobom.

Za kraj malo Nejca...

Putovanje se nastavlja.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•