“I can, I will”

Ozljeda kao dar zvuči poput paradoksa, međutim iz perspektive osobe koja je prošla rehabilitacije nakon operacije kralješnice, koljena, kuka, to je istina.

Život nije linearna linija i može se razumjet tek kada se analiziraju prošli događaji koji te dovedu na trenutnu poziciju u sadašnjem trenutku.

Bavljenje profesionalnim sportom nije zdravo, nije pitanje hoće li će doći do ozljede, pitanje je samo kada.

Kada dođe do ozljede, pogotovo teške, koja zahtijeva operaciju ili oporavak koji zahtijeva mjesece rehabilitacije saznaš od čega si sazdan.

Oporavak je kao penjanje na planinu, hodaš korak po korak ne vidjeći vrh, ali nastavljaš koračati jer imaš cilj.
To zahtijeva disciplinu, snagu volje i najvažnije pristup pravim informacijama u pravom tenutku.
Vjeru da si na pravome putu te da će doći dani bez boli i muke.

Inicijalni period je najteži, nije problem same boli, kao sportaš sam bio naviknuo na fizičku bol, ona je postala sastavni dio mene, kao ovisnik koji treba dnevnu doze droge, tako i svakodnevno ubijanje u treningu, brže, više, luđe je postalo znak raspoznavanja.

Sve dok tijelo u jednome trenutku ne kaže DOSTA.
Totalno isključenje cijeloga sustava koji onemogućuje ikakvo kretanje samo te natjera da staneš, da svaki pokret izaziva bol i onemogućuje daljnju destrukciju.

Je li ovo zaista moj život?

Ležanje u krevetu, analgetici svakih par sati, izgubljen osjet u nogama, sama pomisao na pokret izaziva bol.

Malo ti je bolje pa iskorištavaš priliku da napraviš trening po starom principu - boli, ali ideš dalje jer je ovisnost tolika da je lakše trpiti bol i trenirati nego totalno promijeniti koncept promišljanja i stavove.

Definiran si kao trener, kompetitivan, jak, brz, eksplozivan, izdržljiv, uzor i model po sposobnostima.
U trenu kada to nestaje, ostaješ sam sa sobom i postavlja se pitanje definiranja samog sebe.

Tko si, što si, što te dovelo do ovog stadija i kako dalje?
Dolaze odgovori i rješenja.
Jedino rješenje je apsolutno usporavanje na svim razinama, strpljenje i učenje.

Tijelo je savršeni stroj koji posjeduje mogućnost samoiscjeljenja ako mu se omogući.

Moja najveća pogreška je bila nestrplivost kod prve operacije kralješnice.
Niti jedna operacija ne pomaže ako ne riješiš uzrok ozljede, operacija samo sanira posljedicu.
Većinom su uzroci nepravilni obrasci pokreta, preveliko i prečesto opterećenje, neadekvatan odmor, ego i prijašnja ozljeda.

Ako osoba jednom ozljedi kralješnicu, ta ista ozljeda je nabolji prediktor buduće.

Ako se tijelo u potpunosti ne reprogramira i ne shvati da pokret koji je doveo do ozljede ne predstavlja opasnost, promijenit će obrazac i početi kompenzirati na sve moguće načine.

Činjenice koje sam naučio i koje koristim prilikom rehabilitacije klijenata sa ozljedom kralješnice su slijedeće:

1.Tijelo se mora kretati, mirovanje nije opcija, mirovanje izaziva atrofiju i onemogućuje iscjeljenje. 
Izaziva depresiju, samosažaljenja i dovodi tijelo do stanja koje još više potiče bol zbog nedostatka neurotransmitera.

2.Treba otkriti pokret koji izaziva bol, je li to fleksija, ekstenzija, rotacija, kompresija i na osnovu njega napraviti program. Pri tome treba izbjegavati sve aktivnosti, posturu, pokret koji izazivaju bol.

3.Napraviti bazu za razvoj kapaciteta na osnovu pokreta koji nije bolan, kako bi se omogućio trening pod opterećenjem bez boli.

4.Osvještavanje i svjesnost pokreta koji se izvodi, mijenjanje naučenih obrazaca.

5.Smanjivanje upale kroz prehranu koja ja antiupalna, a ne kroz lijekove. Izbjegavanje šećera, mlijeka, žitarica, a konzumiranje Omega 3, kurkumina, D3, čiste vode i povrća.

6.Svjesnost 24h dnevno o svakom pokretu, kako sjediš, kako ustaješ, kako se sagibaš, na koji način hodaš.

7.Apsolutno uvođenje McGilovog protokola, bird-dog, bočni plank, curl up u verziji u kojoj se može izvesti bez boli.
Na testirati kroz maksimalno vrijeme nego razvijati kapacitet kroz maksimalnu tenziju od 8-10 sekundi i padajuće piramide.
Primjer 6 x 10 sek sa 5 sec odmora, 4 x 10 sek, 2 x 10 sek .
Barem 2 puta dnevno.

8.Hod na svakodnevnoj razini je prioritet, postepeno razijanje kapaciteta, od 5 min dnevno doći do 3 x 15 min dnevno.
Čak je i korisnije više puta dnevno hodati nego u jednom komadu 30-,45 min pogotovo u fazi stvaranja kapaciteta.

9.Izbjegavanje sjedenja, fleksije rano ujutro, reedukacija ustajanja i sjedenja na stolicu, pranja zubiju, kuhanja, pranja suđa.

10.Trening jakosti kroz maksimalnu neuralnu tenziju, učenje bracinga/stifnessa.

11.Svakodnevni rad na mobilnosti kukova i torakalnog dijela kralješnice, učenje disanja, meditacija.

12.Ako je cilj povratak sportaša, največi problem je ego i prerano vraćanje u kompeticiju.
Nema ega, jedini cilj je dugovječost i život bez boli.

13.Što se tiče programa treninga, važno je uzeti u obzir starosne godine kao i godine trenažnog staža.
Dug staž pod teškim utezima izaziva posljedice, trenažna i biološka starost nisu sinonimi i ponekad se ne preklapaju.
Zato i postoje pojedinci koji kreću u težinski trening u srednjim godinama tipa 40 i konstatno napreduju.
Međutim netko tko je krenuo sa 13 godina poput mene i trenutno ima 30 godna staža po utezima ne može trenirati na isti način.
Tijelo je izraubano i najbolji liftovi su iza mene.
Rijeđi treninzi sa manjim volumenom, većim intenzitetom su opcija.

14.Ozljeda je zaista test na osnovu kojega saznaš od čega si sazdan. Snaga nije broj, koliko si dignuo, SNAGA JE STAV.
Stav koji imaš prema životu, na koji način kročiš naprijed, vidiš li svijetlo na kraju tunela, znaš da je najcrnje dobro jer se bliži zora.
Pozitivan stav je ključan, nikakve terapije i lijekovi, najbolji fizioterapeuti ne mogu pomoći ako se ne promijeni stav i ne prihvati osobna odgovornost i rad na sebi.

I can, I will