Ponekad su obljetnice pravo vrijeme da čovjek napravi rekapitulaciju života i osobnih postignuća i promašaja.

Danas na 40 rođendan miješaju se emocije, sa jedne strane zadovoljstvo postignutim sa druge strane žalost za  neostvarenim snovima i poimanju prolaznosti života i nemogućnošću vraćanja vremenskog kotača.

Prošlo je 27 godina od prvog ulaska u teretanu i 20 godina profesionalnog rada kao trenera,predavaća, mentora.Iz ove perspektive godine su proletjele,ostalo je veliko iskustvo,akumulirano znanja, police pročitanih knjiga,pogledanih dvd-a,preko 30 000 odradjenih treninga sa sportašima i rekreativcima.Završen fakultet, položeni  certifikati, dobivene diplome,odradjene i poslušane stotine radionica i seminara.Iza svake je ostala radost ali i tuga zbog činjenice da je život jednostavno prekratak da bi naučio i primijenio sve što me zanima.

Kao najveći podsjetnik ostale su ozljede, tridesetak godina ispod šipke ostavlja traga, nekoliko diskus hernija, polomljeni prednji križnji ligamenti oba koljena, rupture bicepsa, rectusa,pectoralisa, išćašenja ramena,lomovi kostiju,6 operacija, ,medicinska enciklopedija....

Svaka ozljeda ima svoju priču, ali jedini zajednićki nazivnik je EGO, nikad nije kriva vježba niti metodologija nego isključivo individua koja je primjenjuje.Međutim svaka  ozljeda zahtijeva i proces rehabilitacije i vraćanja u sistem treninga tako da sam na teži način skupio puno iskustva i znanja koja su mi pomogla da ih svakodnevno primljenjujem u praksi.

Na žalost sve ono što sam primjenjivao u radu sa sportašima sam zanemario osobno,zaista sam bio pokusni kunić koji je isprobao prvo na sebi svaku moguću vježbu ,rekvizit, program treninga,odlazio na stadion i istrčao sve dionice prije odlaska na pripreme koje bi odradio skupa sa ekipom.

Od profesinalnog bavljenja veslanjem, do takmičarskog powerliftinga i bodybuldinga, weightliftinga,istrčanog maratona,bavljenja boksom i krajnosti jogom:))

S jedne strane ludost s druge strast koja me vodila i još uvijek vodi.

Vjerojatno je i ta strast i cjelokupno življenje takvim stilom doprinjelo da steknem reputaciju kao trener među klijetima i kolegama.

Mogu im reći samo hvala, jer bez njihovog povjerenja nebi sada bio tu gdje jesam,hvala im što su mi omogućili da radim najljepši posao na svijetu.

Sretan sam što radim posao koji volim,to nije posao niti hobi ,to je ljubav,strast, to je jednostavno moja esencija..

Teško je prihvatit činjenicu kada prolistaš dnevnike treninga kakve si stvari mogao napraviti,pogledaš osvojene medalje,sportaše koji su te okruživali i shvatiš da tijelo više ne može pratiti srce.

Čovjek treba jednostavno prihvatiti činjenicu da je cjelokupan život jedno veliko putovanje, ja sam imao sreću da sam ga većinom proveo igrajući se.

Dobro kažu da  čovjek nikada nije prestar za igru, nego ostari kada se prestane igrati.

Siguran sam  dok će god u meni biti strasti neću prestati učiti,istraživati i igrati se sa novim pokretima, metodama, rekvizitima,

prenositi znanje na mlađe,gledati ih kako se razvijaju i guštati u pomacima...

Nekako tek sada u srednjim godinama shvaćam težinu rijeći "treneru",što stoji iza toga da bi čovjek zaslužio takav naziv.

Na kraju mislim da nije niti presudno znanje niti vještina već prvenstveno biti ČOVJEK..