Lekcija iz planine

Uspon na Biokovo, Sv.Juru i 
proslava rodjendana sa svojim “Vlajima sa Himalaja”

Prijateljstvo i ljudskost.

Ovo je priča o jednom čovjeku kojeg sam upoznao i prihvatio kao dijela sebe.
Svijestan sam koliko sam živio u zabludi..
Dogmi...
Dogmi kao konceptualnog zatvora u kojem egzistiraš jer misliš JA ZNAM....

Koliko ste puta upoznali osobu i startu je etiketirali i niste joj dali priliku da je upoznate tko je i što je ??

Svi dolazimo na svijet kao tabula rasa, nakon pet minuta imamo deklarirano ime, naciju, religiju, mjesto rodjenja....
Nesvjesno nas uče da radimo razlike i pretpostavke...

Onda nas život baci u divljinu, gdje nije bitno što si po profesiji, koja ti je titula , koliko novaca imaš, samo dali si ČOVJEK...

Kad sam ga ugledao prvi puta izgledao mi je kao sirovina, sličan meni po izgledu ali stariji...
Glasan, svoj , kasnio na sastanke ekipe jer je htio popiti svoj espresso na miru u svojoj rutini..
Površno smo se upoznali i nastavili promatrati..

U Kathmandu prilikom obilaska smo susreli hrpu klinaca, dok je ekipa radila selfije otišao je u dućan i kupio im slatkiše..
U hramu je uzeo kekse i nahranio majmune..
U planini je dao dio svog ručka psu..
Ne može biti loši čovjek...

Počeli smo razgovarati i pričati o životu, hodati na zaćelju kolone i većinom samo promatrati ljude i njihove reakcije..
Planine otkrivaju sve, maske padaju...
Dok smo bili kod obitelji Angh Phua, svi smo bili na okupu , slikali se , pratili ceremoniju..
On je nestao, ušao je u razrušenu kuću i isklesao kamen koji će se ugraditi..
Još jedna lekcija od naizgled priprostog čovjeka..

Dani prolaze, sve smo dalje od civilizacije i doticaja sa našom stvarnošću..
Kao pravi Vlaj fali mu meso, mijenja se samo riža ili krumpir..
Postaje nervozan isto kao i ja jer mi fali cigareta..
Ja sam kao pravi štreber sa sobom ponio svoje osobne zalihe, tunjevinu, bademe, proteinske pločice, domaću granolu..

Silazak sa baznog kampa, pušimo zadnju cigaretu koju dijelimo..
Grijemo se uz peć koja se puni yakovim izmetom i nastojimo se barem malo utopliti..
Dajem mu zadnju konzervu tune i malo granole...
Samo pogled, niti riječi...
Poštovanje, ljudsko prihvaćanje i znanje da tom čovjeku, strancu ,možeš vjerovati i povjeriti život u ruke...

Barba Stipe je bio u pravu kada je govorio da planine i ekstremne situacije povezuju ljude kao braću...

Toliko slični, a toliko različiti..

Ove sam rijeći napisao prije skoro godinu dana na Himalajama.
Danas na svoj rodjendan sam gost u Zagvozdu.

Biko i Vedran su me ugostili kao brata.
Ljudskost, prijateljstvo , toplina.

Od danas sam i službeno Vlaj.
Ispenjao Sv.Juru, najviši vrh Biokova 1762mnv ispod 3 sata, inicijacija prošla.

Došao sa motorom iz neba, sve puno gostiju.
Zadnji dan Kazališnog festivala u Zagvozdu.
Biko odmah prazni sobu za spavanje, da imamo gdje leći.

Ja bi radije u njegovu konobu, vreća za spavanje i uživancija.
Miris pršuta, njegove pancete, vina..
Ako naidjete u Zagvozd, otidite u Mlikote i potražite Biku i njegovu konobu.
Nećete požalit, obećajem.

Popeli Biokovo, ručali, otišao na Modro Jezero u Imotski i okupao se.
To je zaista svjetsko čudo, planinsko jezero, uklasano u stijenama.

Čudo ljudi, čudo je ova naša zemlja.

Uglavnom ovo mi je najljepša proslava rodjendana u životu.

Nema više od ovoga, ovo je vrh.
Okružen sa prijateljima, planinama, prekrasnom prirodom.
Hvala ti živote..