“Climb the mountains so you can see the world “ - Damavand 5670m highest peak of Middle East and highest volcano in Asia

69347381_3250267451657553_3049586909425696768_o.jpg

Nakon prošlogodišnjeg uspješnog uspona sa mojim Vlajima, vratio sam se ponovno na Damavand.
Ali ovoga puta kao organizator i vodič uspona, puno veća odgovornost i briga.

Damavand, stratovulkan sa 5670 m visine, najviši planinski vrh u Iranu odnosno vulkan u Aziji.
Smješten je u gorju Alborz na sjeveru zemlje odnosno u iranskoj pokrajini Mazandaran, oko 66 km sjeveroistočno od Teherana.

Damavand zauzima značajnu ulogu u iranskoj mitologiji i jedan je od nacionalnih simbola zemlje.
Zabilježeno je da ga je prvi osvojio iranski planinar Abu Dolaf Kazradži početkom 10. stoljeća.

U svakom slučaju prekrasna planina, tehnički ne previše zahtjevna ali idealna kao početak za sve planinare koji žele osjetiti i probiti granicu 5000 mnv.

U medjuvremenu sam bio i zimus u Iranu sa kćerkom.
U godinu dana ovo je treći put, ispada da dolazim svakih 6 mjeseci.
Možda uskoro dobijem i državljanstvo .

Iran, prekrasna zemlja dobrih, plemenitih, gostoljubivih i ponosnih ljudi

Dosta sam vec pisao u svojim Perzijskim dnevnicima pa ako ikoga zanima slobodno pročitajte na stranici.

Ove godine sam organizirao uspon sa svojim partnerima iz Irana, sa kojima suradujem zadnje dvije godine.

Obecao sam prijateljima nakon prvog uspona i svih priča o Iranu da cu ih odvesti u jednu od najljepsih zemalja na svijetu.

Naša grupa je 22.8 navecer krenula iz Zagreba, preko Istanbula u Teheran.
Došli smo oko 6 ujutro, čekao nas je kombi koji nas je prevezao do hotela.

Plan je bio slijedeći, par sati odmora, taksi i aklimatizacijski uspon na Tochal, 3990 mnv, planina iznad Teherana.
Žičarom smo se digli do 3500mnv, pa lagano otpješačili do vrha Tochala.
Jedno 2 sata laganog hoda i jos 2 sata zadržavanje na vrhu.

Vrijeme na vrhu je prekrasno, u Teheranu pakao od 40 stupnjeva, gore možda 15 sa laganim vjetrom i suncem.
Čak smo i malo odspavali.
Povratak u užareni grad, polako pada večer, i temperatura je podnošljiva.
Super je prošao dan, realno nismo spavali 36 sati ali smo trebali pričekati noć da uhvatimo normalni ritam spavanja.

Svi smo u krevetu u 20 sati.
Sutra krećemo na pohod, spavali smo 12 sati kao drogirani.

Tovarimo opremu u kombije i vozimo se prema Polour Village.
To je naša početna točka.

Sa 2400 m krećemo prema Goosfandara, jedno 2-3 sata hoda do prvog kampa na 3200 mnv.
Ostavljamo ruksake i vodim ekipu jos jedno 300 mnv iznad kampa.
Tek sada im je jasno zašto smo radili Tochal dan prije.
Svi se osjećaju fenomenalno na 3500 mnv.
Prekrasna večera ispred djamije, brifing za sutra i brzo na spavanje.

Danas se dižemo do drugoga kampa na 4200 mnv.
Plan je da to obavimo za 4-5 sati.
U startu se malo odvajam i krećem brže.
Imam osjećaj da letim.
Potrebno mi je par sati da malo budem sam, saberem misli, razmislim o svim scenarijima koji se mogu desiti.
U grupi je 5 ljudi koji nikada nisu probili granicu 5000 mnv.
Neki nisu bili niti iznad 3000mnv.

Dali su mi povjerenje, ne smijem ih iznevjeriti.
Ako bude sve po planu, za dva dana svi smo na summitu.
Imamo sreću što je sa nama Bejti, najbolji vodič u Iranu.
Preko 400 puta na Damavandu, trener i mentor njihove turno skijaške reprezentacije, alpinist koji je ispenjao vrhove iznad 7000 mnv.
Čudo od čovjeka.

Nakon 4 sata sam na Bargahu na 4200, sjedim u kampu, gledam prema ekipi koja polako dolazi.
Zaista guštaju, Bejti ih nasmijava i inspirira svojim pričama.
Rezervirali smo dvije sobe za nas, nema takvog smrzavanja kao prošle godine u šatorima kada nas je vjetar skoro otpuhao.
Super je stvar što nam agencija osigurava sve obroke, vodu, transportne vreće su dopremljene magarcima.
Na nama je samo da razmišljamo o usponu i da se dobro aklimatiziramo.
Svako malo pratimo preko oksimetra situaciju sa kisikom u krvi i puls u mirovanju.

Sve je svima u granicama.
Meni ne moze vjerovati dok je mjerio, na 4500 mnv kisik 97%, puls u mirovanju 55 otk/min.

Pričam malo sa lokalcima, vrijeme je čudno ove godine, jako su brze promjene vremena, tako da ćemo morati krenuti ranije i biti brzi.

Prošli tjedan je na naoko bezazlenom Damavandu 4 ljudi izgubilo glavu, krenuli bez vodiča, izgubili se u magli i upali u ledenjačku pukotinu.

Nikad, nikad ne potcijeniti planinu.
Istinita anegdota je da veliki Mesner nije uspio ispenjati Damavand zbog lošeg vremena.

Iskorištavamo dan samo da se dobro odmorimo.
Za sutra je predviden aklimatizacijski uspon do 4600 mnv i to je to .

Ne mogu vjerovati kako se svi dobro osjećaju

Skoro smo dva dana na drugom kampu.
Dogovaramo se oko uspona tijekom večere.

Bejti ide prvi, zna mnoge prečice kojima ćemo uštediti vrijeme.
Ja idem iza njega i odredujem tempo hoda za grupu.
Plan je da se popnemo za 6-7 sati skupa sa malim odmorima.
Trebamo se dignuti skoro 1500 mnv.
Od 4000-5000 m, se dižemo 300 mnv/sat, iznad 5000, 200-250 mnv/sat, ovisno o terenu i vjetru.

Nema dugih pauzi, 3/5 min svakih sat vremena.
To mi se pokazalo kao dobitna kombinacija na Kiliju i Elbrusu.
Ako se dulje stoji, tijelo se hladi i teško ponovno pokreće, pogotovo ako je hladno.

Nosimo gelove, nešto datulja,pločice i u prosjeku 3/4 litre vode.
Mala tajna je obična coca cola koja ako se pije polako iznad 5000 sa cofeinom i šećerom daje malo dodatnog gasa.

Noć prije uspona

Dobra večera, druženje.
Osjeti se malo uzbudenja i treme ali sve pozitivno .

Provala večeri od Petra:
“Ako piješ umjereno, možeš piti koliko hoćeš !”

Nekako se odnosi na sve sfere života, uključujući i penjanje.

U 3 se budimo, čekiranje opreme, 4 lagani doručak i 5 je alpski start.
Imamo vremenski prozor od 8-9 sati za uspon i silazak.
Vrijeme se mijenja iza 12.
Ne želimo da nas na summitu dočeka oluja i gromovi.
Upozoravam ekipu ako ćemo biti spori i ako se vrijeme prije počinje mijenjati , idemo nazad.

Dobri smo, za ispod 3 sata probijamo granicu 5000 mnv.
Vrijeme nas mazi, vedro, sunce.
Ujutro malo mraza ali podnošljivo, osim vjetra koji ponekad zaista jako udari pa utihne.

Imamo sreće sa vremenom, hladno je ali sunčano.

Kako se uspinjemo vjetar slabi, skidam sa sebe dio po dio.

Pauze radimo cca svakih sat vremena.
Grupa se drži dobro do granice oko 5000m.
Nakon toga pocinju male glavobolje ali ništa strašno.
Napravili smo odličan posao sa aklimatizacijom.
Sa godinama i ispenjanim vrhovima dobiješ iskustvo koje možeš podijeliti .
I ta glavobolja je normalna, voda, voda i cafetin.

Iznad 5000 počinje druga dimenzija penjanja

Sve je drugačije, jednostavno moraš usporiti, tijelo se već počinje boriti u borbi za kisikom pogotovo kod dijela ekipu koji su to prvi puta iskusili.

Tjelesna kondicija je super preduvjet, ali ovo je mentalna igra.

Kada se javljaju demoni i pitanja, zašto , koliko još.

Onda si zaista sam sa sobom i svojim mislima, ako one nisu čiste, nalaziš se u problemu.

Nema krivca, nema prebacivanja odgovornosti na drugog.
Ti i planina ste sami.
Ako se stopite u jedno, onda taj hod postaje meditacija.
Ako se boriš, planina će odlučiti da li ćete primit ili ne.

Nalazimo se na 5500mnv, vrh je skoro tu, možeš ga dotaknuti ali opet toliko daleko.
Već je sve bijelo i žuto od sumpornih para koje vjetar donosi ravno u lice.
Zaista se teško diše.
Kada sumpor udje u nos i oči uistini guši.

Želiš pobjeći ali nemaš gdje, samo pratiš vjetar i pokušavaš djelimice izbjeći direktan oblak sumpora u lice.

Pratim ekipu, svi se držimo skupa, unutar 2 min hoda je cijeli tim.
Super su se držali, čak i dijelove kroz stijene koji nisu bezazleni, ispenjali smo cijeli greben od 5000 do 5500 mnv.
Tu smo skratili po kilometraži ali se brže dignuli.
Tko nije probao penjati a ne hodati na 5000 m zna kolika je to potrošnja.

Korak po korak i približavamo se vrhu, držimo se za ruke svi skupa, svi smo uspjeli, plačemo, veselimo se, urlamo

Ovaj vrh je poseban za neke od njih, ostat ce im zauvijek u sjećanju.
Meni zato jer sam ih vodio, njima jer su prvi puta zaista iskusili visinu iznad 5500 mnv.

I tako nekako, te planine, aerodromi, skloništa, vrhovi , putovanja, raskižja koje ne vode nikamo nego na drugo putovanje postaju moj dom.

U zadnjih 60 dana sam ispenjao Elbrus 5642m, Kilimanjaro 5895 m, Damavand 5670m.

Vrijeme je za povratak kući , spremanje seminara, vodenje treninga i zahvalnost što me planina i sudbina pustila na sve ove vrhove.

Razlog zašto se upuštam za nekoga opasne situacije tijekom uspona na velike visine, jest u tome što me prisiljavaju biti u sadašnjem trenutku oslobođenom od vremena, problema, prošlosti, razmišljanja i tereta osobnosti.

Udaljim li se na trenutak iz sadašnjeg trenutka to može izazvati pogibeljnu situaciju za mene ili moga suputnika.

Boravak u planinama su trening bivanja i uživanja u sadašnjosti i življenju života

Oslobadanje od vremena, oslobadanje za psihološkom potrebom za prošlošću koja daje identitet i budućnošću koja daje ispunjenje.

Nadam se da vas je priča inspirirala.
Ovaj uspon je za mene poseban jer nisu bile 3 meni zaista drage osobe.
Ovaj vrh je bio za njih, Ivane, Ljerka, Iva, bili ste cijelo vrijeme u mislima.

Ovo je i najava plana za nagodinu.
U planu je Alam-kuh, najljepsa planina u Iranu, koja izgleda i visinom je kao Materhorn (German route) 4990 mnv i nakon toga Damavand u proširenom izdanju sa Kaspijskim jezerom i još nekim iznenadenjem.

Do slijedećeg putovanja.
Goran

Goran Sajko YouTube channel

Youtube-128

Indeks tjelesne mase (engl. Body Mass Index, BMI)

Visina

Težina


259a certified-logo-HQ

AKOPA d.o.o. za savjetovanje i usluge, Lanište 5d, Zagreb, Hrvatska , OIB: 64586593155, IBAN: HR2523600001101684501
Upisan u Trgovački sud u Zagrebu, temeljni kapital: 20.000,00 kn uplaćen u cjelosti.
Uprava: Goran Sajko, direktor  
 
mob: +385 (91) 531 88 48
email:  goran.sajko@akopa.hr, sajkogoran@gmail.com
 
© 2015. Akopa d.o.o., sva prava pridržana.
 
Izrada:
lavstudio