Moja priča o Himalajama

Moja prica o himalajama

"Samo sam bregima, dragim,obećal da vrnul se bum nazaj "

Prošlo je točno godinu dana od kada sam se vratio sa Himalaja.
Ovo su neispričani dnevnici i utisci koje sam proživio prošle godine sa Alpskim ratnicima.
Ekspedicija Mera Peak, “Vlaji na Himalaji”

Jučer se je moja priča o Himalajama zaustavila ali ne i završila.
Vratio sam se kući.
Zadnja dva tjedna sam pisao o pustolovinama, dogadajima i trenucima u kojima sam sudjelovao kao jedan od članova eskspedicije "Vlaji na Himalaji".
Svi postovi koje sam napisao bili su isključivo moj dnevnik, misli i zapažanja koje sam podijelio sa svojim prijateljima.

Današnji post je javan prvenstveno zbog toga što imam obavezu javno se zahvaliti ljudima koji su mi pomogli u ovom projektu i što želim javnosti uputiti nekoliko poruka.
Slike i misli su kronologija jednog životnog putovanja i prekretnice koja će me vjerojatno definirati do kraja života.

Ovo je prvenstveno priča o planinama , ljudima i jednom velikom čovjeku ispisana iz priprostog pera svjedoka..

Prvo se želim zahvaliti svim svojim prijateljima koji su mi dali bezrezervnu podršku u mojim snovima.

Svojoj matičnoj kući Fitness Učilište, Franja coffee na espressu koji se popio na baznom kampu , Weider Hrvatska i suplementima koji su osigurali pripreme, Reebok Hrvatska na dugogodišnjoj podršci i suradnji..

Ovo je priča o alpskom ratniku, istinskom heroju, i najviše čovjeku..

Ova dva tjedna se teško mogu sažeti u jedan post ali ću probati barem u u nekoliko stranica prenijeti misli koje su svježe na papir...

Prvenstveno želim napisati što sam naučio u ovo vrijeme i zašto sam uopće i išao..

Moj prvi cilj je prvenstveno bilo putovanje i mogućnost upoznavanja Himalaja iz ruke čovjeka koji je na njima proveo sveukupno nekoliko godina..

Kako sam prije par mjeseci bio operiran velika mogućnost je bila da se uopće ne spremim za pothvat.
Uspio sam se donekle pokrpati i dogovoriti da krenem sa ekipom pa koliko ide...

Naravno onaj ljudski ego koji pritajice čući u podrumu nije dao mira pa kako se polazak bližio tako su rasli i ciljevi i očekivanja..

Na kraju je ispalo da sam spreman otići do kraja, popeti Mera Peak i vratiti se kući kao heroj koji je sa jednom nogom popeo 6500 m i vratio se levitirajući...

Ništa se od toga nije desilo, popeo sam bazni kamp osjetio granicu od 5500 m i vratio se kući kao istinski pobjednik...

Zašto ??

Zato što sam prvi puta u životu obuzdao svoj ego, ego koji me određivao cijeli život, kompeticiju koja je bila utkana u samu bit mojeg bića..
Koja me usmjeravala i upravljala samnom..
Usmjerio energiju u viši cilj , podređen grupi a ne pojedincu...
Zato se vraćam kao pobjednik, pobjednik koji je pobijedio sebe i svoje demone..

U planinama nema ega, vlastiti ego te može koštati glave, a kada si u grupi i tvoje partnere..
Shvatio sam sa vremenom da sam zaista stekao drugove koji bi stavili život na kocku da bi mi pomogli, isto kao i ja za njih.
Iznad 6000 m gdje momci idu nema pomoći , možeš samo nazad ili ovisiš o svom partneru.
Hodao sam cijelo vrijeme sa bolovima, navikao sam, svoj tempo, korak po korak..
Zastajkivao, promatrao, upijao, htjeo zapamtiti svaki tren..

Razmišljao o scenariju, što ako noga popusti negdje na ledu i ako će se zbog mene netko trebati vraćati ili me transportirati nazad u logor..

Igrom slučaja jedan se od članova zbog osobnih razloga odlućio vratiti nazad sa helikopterom, priključio se barba Stipe i ja..
Neponovljivo iskustvo, let kroz Himalaje od 10 minuta za koji ti treba 3 dana hoda..
Tada shvatiš gdje si bio i što si prošao..

Prva lekcija je bila o egu...
Druga je prijateljstvu i odnosima koji se stiču na planini, odrasli muškarci koji dijele svoje strahove, najdublja previranja i povjeruju se jedan drugome u besanim noćima.
Nema maski , samo čovjek prema čovjeku..
Napokon ona iskonska iskrenost bez prenemaganja i krinki..
Svi smo jedno, u istoj situaciji i ovisimo jedan o drugome.

Poniznost prema prirodi, njenoj veličini , postojanosti , vječnosti i vlastitoj minornosti naspram nje.
Pravilima kojih se trebaš pridržavati ne da bi je pobijedio nego da bi preživio.

Strpljivosti i usporavanju na svim razinama , da bi se tijelo priviknulo na hipoksiju i da bi mogao izdržati dane koji ti predstoje.

Gledao sam te nosače i našeg Sherpu , njihovu skromnost i životnu radost svakog trenutka putovanja.Kako prepričati njegov pogled i sjaj u očima dok mi je pričao o svojim planinama, svojem narodu, običajima, obitelji..

Kako se zahvaliti čovjeku koji te ugosti u svojoj kući , predstavi pred obitelj..
Kada mu upoznaš kćer koja uskoro kreće na fakultet, a on za to skuplja novac vodeći te po svojoj domovini.
Ona će skupa sa njim prvo 3 dana hodati sa stvarima po planinama da dodje na aerodrom do Lukle, tamo će se oprostiti i vjerojatno vidjeti jedanput godišnje .,,
Nema ceste, nema kotača, samo hod , konji ili yaki..
U medjuvremenu svaki dan po vrletima hoda par sati u školu u svojoj uniformi i kravati, koju sama pere i pegla..
I onda je nama nešto teško...

Kako opisati priče o mjestima i vrhovima koji svaki imaju svoju povijest utkanu u živote alpskih ratnika.
Slušajući ih iz usta pripovjedača koji je bio sudionik događaja.
Nemoguće...

Samo fragmenti i neizmjerna zahvalnost..

Zahvalnost što sam uopće živ i što hodam, zahvalnost što sam bio u mogućnosti provesti vrijeme sa posebnim ljudima .
Kada smo sletjeli u Kathmandu i smjestili se u hotel, izgledao mi je kao rupa.
Nakon 12 dana planine, spavanja po loggevima, ne tuširanja, sranja po poljskim zahodima, kad sam se vratio izgledao mi je kao Hilton iz bajke.
Tuš, vodokotlić, topli krevet...
Percepcija se mijenja...
Kada si sretan na juhi iz vrečice koja te grije i podsjeća na dom..

O prolaznosti koja je neminovna i ostavštini koju baštiniš.
Kad ti priča čovjek koji je prošao sve, u jedan ljudski život je stalo sto života.
Trijumfi, tragedije , povratak, sjećanja i oproštaj...
Slažeš mozaik, kockicu po kockicu.
Pokušaš se isprojicirat u tu glavu i malo živjet u njoj..
Kada shvatiš da na kraju jedino što ostaje je priča..
Priča o tebi što si bio i što si ostavio..
Kako je ja sada pričam , ta osoba će živjeti vječno u meni i onima koji čitaju ovu priču..

Vračam se kući kao bolji čovjek, bolji otac i prijatelj.
Radujem se povratku na posao, vlastitom učenju, podučavanju i životu.

Hvala barba Stipe na svakom trenutku, na razgovorima, mislima i emocijama koje ste podijelili.
Što ste pokazali kako nositi tugu a isijavati radost i pozitivu.
Kako biti dostojanstven u usponima i padovima.
Kako biti velik a ostati skroman i ponizan
Hvala što ste mi pokazali što uistinu znači biti ČOVJEK.
Hvala svim momcima sa ekspedicije koji su me primili kao brata.
Nikad neću zaboraviti ove trenutke.
U mislima sam sa vama i 
želim vam prije svega sretan povratak kući.

Da sam zavjet majci da ću se vratiti u komadu i ocu da ću mu donijeti i posvetiti jedan kamen sa Himalaja.
Krug se zatvorio.

Sebi dajem zavjet da ću se dogodine vratiti i povesti par prijatelja.
Par dobrih ljudi , koji će poći na putovanje nakon kojeg više ništa neće biti isto.
Vjerujte mi....
Koji će baštiniti ideale i svjetonazore čovjeka koji je i mene vodio.
Koji će proči stazama i slušati priče koje sam i ja čuo .
Koji će se vratiti sa svojim prijateljima , i možda malo pomalo počnemo mijenjati svijet u nešto humanije i prirodnije.

Meni je najbitnije da imam zapisano gdje sam bio, do kuda sam došao i kamo idem..

Sretan što sam živ i radostan u išćekivanju života..

Drugi dan je započeo obilaskom hramova te upoznavanjem kulture, običaja, tradicija i živjenja naroda koji obitavaju u Nepalu.
Izuzetna privilegija i zadovoljstvo je da imamo za vodiča g.Božića koji oboružan izuzetnim strpljenjem objašnjava svaki dio ovoga putovanja.
Naime čovjek je ovdje bio više od trideset puta, proveo je sveukupno par godina boraveći u Nepalu, Tibetu i Himalajama.

U jednom trenutku dok je pričao osjetio sam se kao dijete koje sluša djeda i njegove životne priče.Na neki način ga usporedujem kao Homera koji je ispisao Ilijadu i Odiseju, samo što je on bio protagonist i junak priče.Osoba koja ne prenosi znanje iz knjiga nego priča o osobnom iskustvu, životu, tragedijama i trijumfima..
Živuća enciklopedija...

Dan je počeo odlaskom u hinduistički hram Pashupatinath smješten na svetoj rijeci Bagmati.
Ono što smo doživjeli i vidjeli je neopisivo pogotovo što je iz prve ruke i objašnjeno.
Rijeka je izvor života, ona znači blagostanje i plodnost, dobru žetvu i obilje..
Međutim ona simbolizira i kraj, te se time zatvara krug.
Hindusi svoje mrtve spaljuju na rijeci, očiste tijela, zamotaju ih i pepeo prospu po rijeci..
Sve javno , bez tabua, naricanja, plakanja..
Za njih je to samo prirodan tijek stvari..
Istovremeno se djeca pored kupaju, pridonosi se hrana kao milodar, krave na pojilištu..
Rijeka kao izvor i zalaz života, sve nastaje iz vode i vraća se vodi nazad prema oceanu, jedan neprekinuti ciklus prihvačen kao takav.
Opet povezano sa planinama od kuda voda i dolazi...

Krug

Na rijeci su svetišta povezana u nizu posvećena Lingamu ili ti po našem penisu https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6f/2/16/1f602.png");">????
Simbolu plodnosti koji se samom gradnjom u nizu multiplicira, u njima se posvećuje hrana i moli za plodnost..
Na slikama su sveti ljudi Sadhi,koji su nekada živjeli od milodara u obliku hrane , danas atrakcija za turiste..
Snimanje se naplačuje jer se smatra da im fotografija uzima dio duše, sa čime se u potpunosti slažem.

Slijedi posjet najstarijem budističkom hramu u Nepalu , hram Swajambhu .
Smješten na nekoliko stotina stepenica iznad centra grada od kuda puca pogled na cijeli Kathmandu i Himalaje.
Zanimljivost vezana uz budizam je da je legitimitet vjeri dao Kublaj Kan, od kojeg su Mongoli kao osvajači svijeta tijekom Đingis Kana postali miroljubiv narod.
Nešto za naučit i primjenit...
Hramovi su građeni u obliku kruga , Mandala, krug života.
Po njihovom uvjerenju o slijedu i balansu materija, obilazak kreće sa lijeve prema desnoj strani.Po cijeloj kružnici su smješteni molitveni mlinci koji se okreću u istome smjeru.
Kathmandu grad više svijetova, kultura, vjera..
Grad u koji se treba vratiti i doživjeti ga u svoj kontradiktornosti i ljepoti različitosti..
Tako jednostavan i poseban..

Za nekoliko sati krećemo za Luklu , polazak je oko 4 sata ujutro. Vjerojatno najopasniji aerodrom na svijetu smješten na 2800 m, mala visoravan na koju slijećemo dvokrilcem i gdje započinje naša pustolovina i uspon prema base campu Mt Everest ..
Nema reda letenja, kreće se ako nema vjetra i magle tako da odlazak i dolazak ovisi o vremenu..
Nadamo se najboljem i u dobroj vjeri i raspoloženju krećemo u akciju..
Pozdrav Himalajama , dolazimo.. https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6d/2/16/1f600.png");">????https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6d/2/16/1f600.png");">????

Ranom zorom smo krenuli na prvu zahtjevniju dionicu puta.
Cilj je Namchee Bazaar, put nas je vodio kanjonom rijeke Dudh Kosi, ulazak u nacionalni park Sagarmatha.
Na ulazu provjera dozvola za penjanje ..
Prva 3 sata relativno lagano, krećemo se uz rijeku ..
Dobila je ime po svojoj mliječnoj boji , Dudh znači mlijeko na nepalskom..
Brzaci, vodopadi, prekrasna šuma..
Na jednom zavoju napokon vidimo vrhove Himalaja prekrivene snijegom

Nakon 3 sata kreće prvi ozbiljniji uspon..
Nailazimo na najviši viseći most na putovanju..
Malo je frkovito, pogotovo kad krdo Vlaja stupa naprijed i radi vibracije kao hilterica..https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6f/2/16/1f602.png");">????
Tempo i brzina hoda se smanjuje, prelazimo tu magičnu brojku od 3000 m..
Zaista se osjeti , nema mjesta egu, planinarenje je kao i život..
Maraton a ne sprint, sa usponima i padovima..
Samo da nije ravna linija..
Nakon 5 sati hoda ulazimo u Namchee, bili smo brzi, prosjek je 6-8 sati..
Stipe zadovoljan https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6d/2/16/1f600.png");">????https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6d/2/16/1f600.png");">????
Namchee je trgovinsko središte regije na 3500 m nadmorske visine i oko 1700 duša..
Na samom ulazu prastara vešmašina, mještani peru rublje na potoku ..
Smiju se , pričaju i žive...
Ručak i mali odmor..

Nakon par sati smo napravili malu aklimatizaciju, odnosno popeli smo se još nekih 200 m nadmorske visine i spustili nazad.
Kaže se CLIMB HIGH, SLEEP LOW !!
Mali znakovi visinske bolesti se već naziru kod nekih članova, glavobolja, vrtoglavica, samo nitko nije izgubio apetit https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6f/2/16/1f602.png");">????https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6f/2/16/1f602.png");">????

Jedna zanimljivost je vezana uz sami krajolik, naime u Europi na granici 3-4 tisuće metara su uglavnom ledenjaci, već iznad 2500 m vegetacija je slaba.
Vjerojatno zbog tropskog pojasa , ovdje je granica tek oko 5000 m, naime još na 4500 m je gusta šuma i ljudi uzgajaju povrće, večinom krumpir.
Btw komarci na 3500 m , WTF https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6f/2/16/1f602.png");">????https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6f/2/16/1f602.png");">????

CEEP CLIMBING !!!!

Priča o Sherpama...
Hrabrosti...
Poniznosti...
Prijateljstvu....
Zahvalnosti...

Teško mi je suvislo objektivno ispričati današnji dan a ostati svjedok a ne sudionik događaja..
Preplavljen emocijama, koje se isprepliču jedna za drugom..
Od sreće, tuge, zadovoljstva, poštovanja i zahvalnosti...

Dan je započeo posjetom spomeniku Tenzing Norgaju, Sherpi koji je 1953 g. prvi zajedno sa Sir Edmund Hillary ispenjao vrh Mt Everesta.
On je zaista nacionalni simbol, heroj koji je obilježio i dao prepoznatljivost narodu Sherpa.

Sherpe su narod sa Tibeta koji se prije par stotina godina počeo spuštati i nastanjivati Nepal.Nekada su večinom bili trgovci , sa vremenom su postali vodiči i visokogorski nosači i profesionalni alpinisti.
Ljudi rade grešku, čak i agencije koje prodaju razne trekinge naglašavajući kako će te upoznati Sherpe.
Sherpe nisu nosači koje vidite na televiziji, oni su u Nepalu viša kasta, koja se cijeni zbog njihovih iznimnih sposobnosti.
Večina nosača su pripadnici naroda Nevaru, koji se čak i fizionomijom razlikuju od Sherpi.
Sherpe isključivo nose opremu iznad baznog kampa Everesta, pomažu u postavljanju opreme , smjerova i glavna su logistika ekspedicijama.
Sama činjenica da nakon tragedije 2014 godine kada je poginulo 19 Sherpi i godinu dana nisu sudjelovali u ekspedicijama nitko nije ispenjao vrh cijelu 2015 godinu.
Realno istinski heroji Himalaja su oni .

Dakle posjeduju sva znanja iskusnih alpinista.
Nas vodić Nawang je Sherpa, jedan prekrasan , produhovljen čovjek, brižan, susretljiv , ponizan a istovremeno ponosan..

Put nas je vodio u njegovo rodno selo Khumjung.
Posjetili smo budistički manastir i pogledali skalp Yetia, snježnog čovjek koji po legendi obitava u Himalajama.
Imali smo izuzetnu čast da nas je Nawang pozvao u svoju kuću na ručak.
Ugostio nas je u svom skromnom domu, a njegova supruga priredila tradicionalni ručak.
MOMO- jedna vrsta caleona , tijesto punjeno lokalnom govedinom skupa sa CHANG- pivom od riže koje je fenomenalno.

Slijedi odlazak u kuću porodice Angh Phua..
Kuću koja je bila srušena prije četiri godine u snažnom potresu koji je razorio Nepal.

Tko je Angh Phu?
Sherpa koji je 1979 godine bio član ekspedicije koji je skupa sa Stipom Božićem ispenjao zapadni greben Mt Everesta i stigao na vrh.
Jedini u povjesti koji su to uspjeli.
Prilikom spuštanja je pao i poginuo.
Iza sebe je ostavio ženu, sina i kćer.
Stipe Božić nikada nije izgubio kontakt sa tom obitelji, dapaće pomagao i pratio razvoj djece.
Sin Angh Phua je postao budistički svečenik koji nas je dočekao pred kućom koja se obnavlja.
Obnavlja se donacijom koja je skupljena inicijativom organizatora ove ekspedicije koju obilježava humanost i međusobno poštovanje.

Sjeli smo u šator ispred kuće..
Susret g.Božića sa obitelji, emocije i sjećanja proradile..
Suza u očima..
Ne znam gdje da usmjerim pogled, mogu samo pretpostavljati što se dešava u toj glavi..
Prošlost, sadašnjost, uspomene, proteklo vrijeme...
Izborano lice godinama, vremenom, uspjesima i tragedijama..
Mogu samo biti zahvalan što sam prisustvovao ovome trenutku..
To lice je reklo sve..
Nije trebao niti riječi izgovorit...
U takvim trenucima shvatiš koliko si mali, bez obzira što misliš da jesi u prisustvu istinskih i živućih heroja koji su još za života ušli u legendu a ostali obični.
Svakome od nas je uručena kuta, tradicionalna budistička marama koja će nas štititi putem koji nam slijedi..

Ostao bez teksta i riječi...
Pišem ovo u krevetu ,cmizdim kao dijete i nije me sramota..
Ovo mi je trebalo...
Čišćenje...

Današnji dan nas je vodio u Tyangboche , mjesto udaljeno oko 4 sata hoda od konačišta.
Budistički hram izgrađen od ruku monaha koji žive u njemu.
Prvih sat vremena spuštanje opet oko 600m nadmorske visine dole, pa nakon toga 3 sata penjanje na 3900 m vertikale.

Mentalna igra...
Planine ne lažu, prvo se trebaš spustiti da bi se mogao popet, isto kao i život...
Ponekad zaista trebaš dotaknuti dno da bi se mogao izdignuti iz prašine, otresti i krenuti dalje..
Kako vrijeme ide , planine razotkrivaju ljudske karaktere.
Ništa se ne može sakriti, ljudske slabosti, vrline, mane..
Malo pomalo se formiraju homogene grupe...
Mene je iznenadilo kako sam kliknuo sa jednom osobom koja je izvana toliko sirova i priprosta a iznutra ljudina...
Instinkt nikada ne vara, pogotovo kada si u divljini i osuđen na uzajamnu pomoć..

Polako se otkrivaju razlosci dolaska ovamo, nekima isključivo samopromocija, nekima avantura, nekima putovanje i otkrivanje sebe nekima povratak na stara mjesta i oproštaj...
Svatko od nas ima svoj razlog...
Imao sam ideju da sve postove pišem javno, ali sam odustao..
Prvenstveno zato jer želim da putovanje podijelim isključivo sa svojim prijateljima.
Da ovaj dnevnik ostane uspomena netoksicirana sa tagiranjem i sherovima .
Zato jer je ovo putovanje moje...

Kako se dižemo i osnovne potrepštine postaju sve skuplje.
Flaširana voda koja u Kathmandu košta kunu, ovdje je već 15.Na baznom kampu je 30 kn.
Sve ima razlog...
Dok čovjek ovo ne doživi ne može pojmit da iznad Lukle ne postoji cesta, ne postoji motorno vozilo...
Sve , apsolutno sve se prenosi na ledjima nosaća ili tovarnih životinja..
Gledam te nosače, ljudi od oko 70 kg na leđima tovare svoju težinu i satima hodaju..
Nevjerojatno...
Ta voda se zaista do ovdje nosi 4 dana hoda...
Internet postaje lutrija, nema više klasičnog wifi, postoje kartice sa ograničenim prometom tako da zaista postajemo sve odsječeniji od svijeta.Tako da neću moći uploadati previše slika jer neće prolazit..
U jednom trenutku jedini način komunikacije će biti satelitski telefon u slučaju nužde

Nakon dolaska u konačište , sa dvojicom istinskih ljudi sam napravio aklimatizaciju.
Dignuli smo se iznad samostana još 300 m, tako da je napokon probijena granica iznad 4000m..
Za sada od visinske bolesti niti traga, bitno je samo unositi puno tekućine i maksimalno sve usporiti..
Za nagradu najbolja pita od jabuke koju sam u životu pojeo..
Te jabuke su prvo došle avionom u Nepal, pa avionom u Luklu i onda putovale 4 dana da bi netko tu napravio tu pitu...

Zato je posebna....

Izlazak iz komforne zone

Kako se penjemo i ulazimo u divljinu nama poznata civilizacija i komoditet nestaje.
Loggevi i konačišta postaju sklepane barake od šperploća i nešto lima.
Evo već je prošlo tjedan dana od zadnjeg tuširanja.
Interesantno je da se tijelo minimalno znoji i da znoj zaista nema miris.
Dali je to zbog visine i čistoće zraka , ne znam...
Uglavnom čišćenje iznutra i izvana..

Dorućak je oko 7 ujutro, svako od nas je individua sa svojim ritualima, pogotovo ja..
Da bi obavio svoju meditaciju i vježbe za kuk , dižem se oko 4 ujutro..
Želim biti sam...

Oko 6 počinje strka, zamislite 16 ljudi koji moraju obaviti higijenu u jednom, nazovi toaletu..
Naravno svi se žele i spojiti na wifi pa veza puca..
Zato ja napišem post navečer i stavim ga u rano jutro..
Sa svakim danom ovo sve više postaje BIG BROTHER..

Danas smo napravili najdulju rutu, skoro 6 sati hoda i stigli u Dyngboche selo ispod Ama Dablama na 4400 m..

Na neki način svoj autizam ispoljavam da se držim začelja grupe sa Nawangom.
Pričamo i objašnjava mi njihovu tradiciju i osnove budizma..
Svako malo na putu nailazimo na MANI , to su ogromni kameni ili ploče , na njima je njihovo sveto pismo i mantre.
Može se proći sa lijeve ili desne strane..
Budisti prolaze sa lijeve, u smjeru kazaljke na satu..
Interesantno je da je taj put uvijek teži , dulji i strmiji u odnosu na desni..

Valjda traže balans, nema prečica u životu, taj teži put ima i svoju nagradu u miru sa samim sobom..

Nailazimo na prave Yake, nepalska sveta goveda kako slobodno pasu..
Služe im isključivo za nošenje stvari i njihovu dlaku upotrebljavaju za izradu deka i pokrivaća
Ta životinja je genetski adaptirana na visinu i ne može preživjeti ispod 3000 m, zato je i autohtona.

Objašnjava mi zašto se Himalaje nazivaju Svete Planine.
Nijedna životinja iznad Lukle ne smije biti ubijena niti prolivena krv jer im to donosi nesreću i ljuti bogove koji obitavaju na vrhovima.
Meso dolazi iz Kathmandua i životinja se ubija posebnim obredom i blagoslovom.
Zato je i meso na Himalajama rijetkost, ako ga želiš jesti trebaš ga naručiti dan prije u konačištu gdje misliš odsjesti.
Nosiš ga sa sobom, većinom suhomesnati proizvodi ili konzerve tunjevine.

Prvim dijelom nas je pratila gusta magla i u jednom trenutku se nebo otvorilo i ugledali smo ga...
Sveti gral alpinizma Mt Everest...
Nagrada za današnji dan..
Naježio sam se kada sam ga ugledao..
Toliko tragedija i kostiju ostavljeno na toj planini da bi se dokazalo da si jači od prirode i njezinih zakona..

Na ovom putu sam upoznao i neznane junake ovih planina..
Sherpa Nawang , jedan mali čovjek koji živi u potleušici i udomljuje nas putnike namjernike, nosi nam čaj i služi večeru..
Gledam sliku na zidu..
Čovjek tri puta ispenjao vrh Everesta, nikad nitko od nas nije čuo za njega..
Nema fcb, nema pratitelje, samo svoj sobičak, obitelj i uspomene..
Jedini i pravi istinski junaci ovih planina su Sherpe, bez njih se nitko nikad nebi popeo..
Uzimamo zasluge za njihov znoj i muku dok se penjemo , slikamo i nešto kao osvajamo sa ruksakom na ledjima od 5 kg i mobitelom u djepu..
Kako bi rekao jedan moj poznanik i dobar čovjek..

" Ljudi su govna, ali planine su prekrasne "

Budjenje u Dyngbocheu..
Cijelu noć je pljuštala kiša i temperatura se spustila na oko 5 stupnjeva..
Spremali smo se da će nas cijelim putem pratiti nevrijeme..
Odjedanput se nebo otvorilo i ugledali smo ispred sebe Ama Dablam..
Planina oko 6800 m, ne previsoka ali strašno tehnički zahtjevna..
Današnji zadatak je bio Loubuche selo na 4930 m , oko 6 sati zaista teškog hoda.

Prošli smo kroz Thuklu iznad koje se nalazi jedna posebna visoravan..
Na visoravni su smještena spomen obilježja poginulim planinarima i Sherpama čija tijela nikada nisu nadjena , nego negdje počivaju u vječnom ledu i snijegu..
Chorteni...
Stotine..
Stali smo ispred jednog i Stipe je omotao kutu oko kamena sa imenom..
Još jedan nestali prijatelj...

Kako smo se dizali iznad 4500m počeo sam osjećati prve znakove visinske bolesti..
Prvo glavobolja, mala vrtoglavica..
Užasno se teško hoda..
Našao sam si ritam da zaista stavljam samo stopalo ispred stopala i da se samo nastavljam kretati ...
Neopisiv osjećaj..
Jedan ubrzani korak i imaš osjećai da si sprintao...
Hodajući zombi..
Tijelo se bori za kisik..
Uopće više nije bitno kada ćeš doći, nego samo da se što manje potrošiš..
Planina te tjera na usporavanje, kao da te prisiljava da joj se pokloniš..
Da uživaš u njoj i budeš prisutan u trenutku , osluškuješ je , gledaš, upijaš je u sebe...
Da ne proletiš brzajući, a da se nisi saživio i stopio sa njom...
Vrijeme postaje relativan pojam...
Samo hod koji postaje sam sebi svrha, bez cilja jer ciljevi postaju kao horizonti...
Nestvarni ...

Korak po korak dolazimo u Luboche...
Prvi puta iznad 5000m.
Mali odmor i aklimatizacija, dizanje još 150 m iznad zone spavanja..
Treba preživjeti noć jer je sutra najteži dan..
Plan je slijedeći...
Penjemo na Kalapathar 5500 m , spuštamo se u bazni kamp Mt Everesta i lagani silazak...
Ukupno oko 12 sati hoda ..
Iskreno strah me noći jer u prosjeku zbog visine spavamo mozda 5 sati dnevno..
Užasno čudan osjećaj, najbliža usporedba bi bila kao da se lagano utapaš i svako malo staviš glavu iznad površine i udahneš..
Tijelo bi se moralo adaptirati do 7000 m , nakon toga nema adaptacije..
To je zona smrti, nema helikoptera , nema pomoći , sam si sa sobom...
Eto osjetio sam i visinsku , ujutro ću znat što i kako...

Promjena plana zbog vremenskih uslova.
Zahladilo, kiša i susnježica nas peru cijelim putem.
Krajolik se totalno promijenio , samo kamen i pijesak.
Zelenilo je postepeno nestalo.
Promatram ledenjake u daljini..

Nevjerojatna sila prirode koja vodu koja teče sa ledenjaka upotrebljava kao oruđe za oblikovanje krajolika.
Krajolik se mijenja u iz minute u minutu..
Svako malo se čuje odron kamenja i jeka u daljini..
Nevjerojatno je da su u Europi ledenjaci na visinama od 3500-4000 m , na Himalajama tek iznad 6000m.

Nakon par sati hoda dolazimo u Gorakshep na 5000 m.
To je zadnje zidano konačište na Himalajama.
Nakon ove točke nema ničega..
Samo kamen, ledenjaci i samoća...

Ostavljamo stvari , mali odmor i plan je posjetiti bazni logor Mt Everesta koji je udaljen još 2 sata hoda.
Iskreno svi smo strgani, kronična nesanica, slabost cijelog organizma, pothlađenost...
Sva sreća dobio sam od Franja coffee priručni espresso aparat , malo doze kofeina i polazak prema kampu..
Penjemo se preko grebena u podnožju kojeg prvi puta vidimo vječni led..
Odjedanput huk...
Preko puta lavina koju sam uspio snimiti..
Nevjerojatan osjećaj, lom, tutnjava, tone snijega i leda koji pada u kotlinu..
Kao da nas bogovi upozoravaju da ih ne uznemirujemo ....

Polako dolazimo do baznog logora..
Malo razočaranje, to je zaista samo kamen na kojem piše baze camp..
Kako se led topi , tako i tu točku svako malo pomiću..
Pravi logor je pomaknut još par sati hoda dalje u divljini..
To je napravljeno zato da prave ekspedicije imaju malo mira i privatnosti..
Zamislite ljude koji su boravili par mjeseci u ledu, postavljali visinske logore, spavali danima u hladnoći i neuspješno se vratili u kamp.
Tamo ih dočekuju radoznali trekeri željni uslikat ta lica , šatore, logistiku..
Dobra odluka...

Još sam nekako imao snage doći do kampa, nazad jedva, zaista sam bauljao kao pijanac..
Teško opisiv osjećaj, noge ne slušaju, u glavi tutnji, nailazim na par stranaca koji pitaju dali trebam pomoć..
Pokušavam odgovoriti ali samo mucam, ne mogu prozboriti niti riječ od treskavice..
Hipotermija i visina...
Ubitačna kombinacija..

Gledam u pod i samo pratim stazu, pokušavam što dublje disati i maksimalno usporiti.
Odjedanput usred kamena , doslovce pod nogama naletim na cvijeće..
Ne znam kako se zove, podsjetilo me na ciklame..
Usred ničega, iz kamena, hladnoće, leda, niče novi život...

Ponekad zaista trebaš stat i usporit da bi vidio...

Najduža noć u životu

Nakon povratka iz baznog logora smo se vratili u Gorakshep.
Već je kasno popodne.
Rana večera, nikome nije do ničega.
Na meniju se izmjenjuje riža ili krumpir.
Nema mesa, nema povrća.
Ne znam što bi dao za zdjelu salate..

Sve nas pere visinska, hodamo kao zombiji, svi nervozni..
Otimamo se za tablete protiv glavobolje, kafetin je kao zlato..
Jedini pomaže za glavobolju u kombinaciji sa aspirinom da malo razrijedi krv..

Rano idemo na spavanje, sutra nam slijedi uspon na obližnji Kalapathar, dizanje na još 400m, gdje probijamo granicu od 5500 m.

Popio normabel i tabletu za spavanje..
Uvukao sa u vreču za spavanje, vani je počeo snijeg..
Temperatura je oko O vani i u sobi..
Tijelo se trese, kompletno obučen u vreči nema šanse da se zagrijem..
Nekako uspijem zaspati..
Nakon sat, dva napadaj panike od gušenja..
Pokušavam ne paničarit i duboko disati..
Tijelo uopće na uspijeva apsorbirati kisik..
Sjedim i dišem..
Čekam zoru i polazak..

U 5 sati je polazak, uspon i odmah silazak do Pherichea.
Dakle , imamo dizanje na 5500m i spuštanje na 4200m.
Sve ukupno 10 sati hoda..

Sve ovo mi je kao u bunilu, pišem nakon što smo stigli u Periche , jutro nakon...

Nakon 5 dana prvo spavanje u komadu od 6sati..

Selo je posebno po tome što je u njemu postavljena piramida..
Metalna piramida u koju su upisana imena svih ljudi koji su ostavili svoje kosti na Himalajama..
Svim znanim i neznanim junacima ovih planina..
Na ploči još uvijek ima mjesta..
Planina svakodnevno uzima svoje žrtve da umiri bogove..
Ljudskom egu nema granica..
Rijetki su oni koji dolaze samo zbog putovanja , bivanja u trenutku i uživanja u miru i samoći..
Bez cilja , samo lutanje i osluškivanje, učenje o sebi, svojim granicama, učenje od starijih i mudrijih..

Lekcija iz planine

Ponekad zaista moraš otputovati daleko da iznova naučiš lekciju o životu.

Ovo je tabla na ulasku u nacionalni park koja nas je dočekala na samom polasku.
Jednostavna pravila koja ovi skromni ljudi žive i primjenjuju.
Koliko bi život bio jednostavniji kada bi ih primjenili u našu svakodnevnicu..
Ovo je priča o jednom čovjeku kojeg sam upoznao i prihvatio kao dijela sebe.
Svijestan sam koliko sam živio u zabludi..
Dogmi...
Dogmi kao konceptualnog zatvora u kojem egzistiraš jer misliš JA ZNAM....

Koliko ste puta upoznali osobu i startu je etiketirali i niste joj dali priliku da je upoznate tko je i što je ??

Svi dolazimo na svijet kao tabula rasa, nakon pet minuta imamo deklarirano ime, naciju, religiju, mjesto rodjenja....
Nesvjesno nas uče da radimo razlike i pretpostavke...

Onda nas život baci u divljinu, gdje nije bitno što si po profesiji, koja ti je titula , koliko novaca imaš, samo dali si ČOVJEK... 

Kad sam ga ugledao prvi puta izgledao mi je kao sirovina, sličan meni po izgledu ali stariji...
Glasan, svoj , kasnio na sastanke ekipe jer je htio popiti svoj espresso na miru u svojoj rutini..
Površno smo se upoznali i nastavili promatrati..

U Kathmandu prilikom obilaska smo susreli hrpu klinaca, dok je ekipa radila selfije otišao je u dućan i kupio im slatkiše..
U hramu je uzeo kekse i nahranio majmune..
U planini je dao dio svog ručka psu..
Ne može biti loši čovjek...

Počeli smo razgovarati i pričati o životu, hodati na zaćelju kolone i većinom samo promatrati ljude i njihove reakcije..
Planine otkrivaju sve, maske padaju...
Dok smo bili kod obitelji Angh Phua, svi smo bili na okupu , slikali se , pratili ceremoniju..
On je nestao, ušao je u razrušenu kuću i isklesao kamen koji će se ugraditi..
Još jedna lekcija od naizgled priprostog čovjeka..

Dani prolaze, sve smo dalje od civilizacije i doticaja sa našom stvarnošću..
Kao pravi Vlaj fali mu meso, mijenja se samo riža ili krumpir..
Postaje nervozan isto kao i ja jer mi fali cigareta..
Ja sam kao pravi štreber sa sobom ponio svoje osobne zalihe, tunjevinu, bademe, proteinske pločice, domaću granolu..

Silazak sa baznog kampa, pušimo zadnju cigaretu koju dijelimo..
Grijemo se uz peć koja se puni yakovim izmetom i nastojimo se barem malo utopliti..
Dajem mu zadnju konzervu tune i malo granole...
Samo pogled, niti riječi...
Poštovanje, ljudsko prihvaćanje i znanje da tom čovjeku, strancu ,možeš vjerovati i povjeriti život u ruke...

Barba Stipe je bio u pravu kada je govorio da planine i ekstremne situacije povezuju ljude kao braću...

Toliko slični, a toliko različiti..

Isto tako kada se kaže da ljudi zrače, od nekih oboliš a drugi te izlijeće...

egu: “Život nam je dat i to je najviše što imamo. U njemu su sunčani i sjenoviti dani i zaglušujuće oluje, ponekad nas toliko iscijedi, da smo sami sebi stranci. Ali unatoč svemu tome, sreća je popraćena smjelošću.”

FACEBOOK VIDEO

Goran Sajko YouTube channel

Youtube-128

Indeks tjelesne mase (engl. Body Mass Index, BMI)

Visina

Težina


259a certified-logo-HQ

AKOPA d.o.o. za savjetovanje i usluge, Lanište 5d, Zagreb, Hrvatska , OIB: 64586593155, IBAN: HR2523600001101684501
Upisan u Trgovački sud u Zagrebu, temeljni kapital: 20.000,00 kn uplaćen u cjelosti.
Uprava: Goran Sajko, direktor  
 
mob: +385 (91) 531 88 48
email:  goran.sajko@akopa.hr, sajkogoran@gmail.com
 
© 2015. Akopa d.o.o., sva prava pridržana.
 
Izrada:
lavstudio